PTICA NA DLANU - Aleksandra Obradović Cirkin

Nebojša Đorđević    Dijaspora, Kultura

Jesen je stigla neocekivano rano. Ulice su bile pune opalog lisca koje je sustalo pod nogama. Marija je lagano koracala, vise kao da se sece, iako je ledeni vjetar rezao visoke tonove oko njenih usiju. Gledala je svoj odraz u izlozima, ulicne svjetiljke su joj darivale sjenu da je prati. Bila je lijepa. Osmjeh joj nije silazio sa usana. U sebi je jos uvijek nosila ljeto i tako zivo osjecala miris borova.

Kada je stigla i svoju podstanarsku sobu, gazdarica tiho pokuca na vrata. Gospodjice M. i danas imate pismo. Marija poskoci, zgrabi ga i osmjehnujoj se blago.”Hvala”- rece joj tiho a ona samo odmahnu glavom i zatvori vrata za sobom. Svake subote joj je govorila da izadje na igranku, ali bilo je kao da govori zidu. Subote su bile posebni dani. Navecer, kada bi se sve stisalo, uz toplinu male uljane peci , umotana u deke i uz zvuke radija slusala je nove pjesme…”ko nekad u osam” pjevao je Djordje Marjanovic te jeseni a Marija je ponovo vadila svoje blago iz ormara. Kutija sa pismima i fotografijama. Citala ih je satima, nocima, rijeci pune njeznosti, sjecala se tog ljeta, proslog ljeta…svega…Dragog lika. Miha. Sada jeon daleko negdje u Mariboru. I on misli na nju, znala je to. Njegova pisma su joj govorila sve. Svakoga dana je pisao po jedno pismo, svakoga dana poklanjao komadic ljubavi vise , jos komadic srece…

Bilo je ljeto 1962. godine. Zemlja se jos gradila, iako je od rata proslo vec dugo godina. Jednoga dana su iznenada, u sluzbu gdje je radila kao sekretarica sudije za prekrsaje, dosli ljudi iz partijskog komiteta. Rekli su da svi oni koji nemaju porodice su tog ljeta planirani da uzmu ucesce na omladinskoj radnog akciji. Mariji su se odsjekle noge: znala je vec unaprijed kako ce njen otac reagirati. I bilo je upravo tako; vikao je i psovao na sav glas, ali je znao da je nemocan ispred vlasti i njihovih poziva. Marija je u noci pred polazak odsjekla svoje pletenice i u putnu torbu krisom zapakovala najlonke i shimi cipele.

Ves prvog dana ga je ugledala. Lijep kao kao nebo, kao mjesec, kao more… Zelene oci, pogled dubok. Glas mu je zadrhtao od bijesa kada je ugledao zbunjenu djevojku u radnoj uniformi i sa shimi cipelama na nogama. “Drugarice, kuda si ti posla? Nije ovo mjesto za igranku, vec za rad”. Htjela mu je nesto reci, ali kada je pogledala podsmjesljive poglede drugih, sagnula je glavu posramljeno i izula cipele; rijesila je raditi bosa. Nakon sest sati rada , njene su noge bile izgrebane od kamenja a lice izgorjelo od sunca. U pauzi je ocajnicki trazila mjesto gdje se moze sakriti i na miru isplakati. Zavukla se iza neke barake, sjela na zemlju i zarila lice u sake. Dlanovi su joj bili vlazni od suza, boljela ju je svaka kost ali nije htjela da to iko vidi. “Hej”, zacula je njezni glas - “izvini”, rekao je on sa slovenskim akcentom , “nisam htio da te povrijedim”. U rukama je nosio njene cipele i smijao se toplo ,pruzajuci joj ruku da ustane.

U toj prasini i znoju se rodila njihova ljubav. Bili su stalno okruzeni drugima, svaki dodir u prolazu, svaka izrecena rijec je bila dragocjena. Miha je bio vojno lice, gardista, imao je cin potpukovnika iako je imao samo 27 godina. Bio je ratno siroce, usvojen od daljnih rodjaka na kraju rata, koji su ga pronasli u sirotistu. Ti ljudi su bili svjesni svojih uloga, ali hladni i on je rastao i zivjeo bez ljubavi. A sada, ta prcasta djevojka sa ukrivo odrezanim siskama i preplanulim licem, sa rukama djeteta i pogledom srne je bila tu. Smijala se njegovim naredjenjima, nosila je i dalje one smijesne cipele i zvala ga imenom. Nije mu izlazila iz glave i svake sekunde je mislio samo o njoj. Jedne noci kada su nesnosne vrucine zaustavljale dah , sa prozora svoje sobe je ugledao nju kako hoda oko svoje barake i gleda u nebo.

“Brojis zvijezde?”, pitao je. “Ne mogu da zaspim, sutra odlazim, necu te nikada vise vidjeti”..rekla je kao da je i cekala na njega .Sijenke su iscezle u noci i oni su docekali zoru ljubeci se i pricajuci, pricajuci, pricajuci…Te noci su se rodila njihova djeca, dobila svoja imena, imali su svoju kucu i mali vrt. Ta noc je bila sve.

Pisma su bila ta koja su je uvijek nanovo vracala njemu.”Sta ce ti Slovenac”-rondao je njen otac - “oticices daleko od nas, a ko zna ko je on, siroce, bez ikoga svog”. Nije mogla a da ne place, povlacila se u sebe i radila. Kada se njen brat ozenio, kuca je odjednom postala tijesna. Otac je poceo da joj nalazi prosce, po svojoj mjeri, a ona bi bjezala i sakrivala se na tavanu, citajuci Mihina pisma. Pred kraj ljeta joj je prijateljica javila da je raspisan konkurs u njenoj struci, u velikom gradu. Nije puno razmisljala. Prijavila se tamo i upisala vanredno fakultet. Svadja u kuci je bila time programirana, i kada je sa dva kofera zakoracila na plocnik velegrada, osjetila je da ponovo moze disati.

“Djidji Lolobridji”, govorila joj je gazdarica sa smijehom dok ju je posmartala kako se sminka za posao -”Kako si lijepa a blesava, dijete moje. Ljubis papir umjesto one silne momke koji su ti za petama. Izadji negdje , provodi se, nisi vise ni ti najmladja.”

Mariji su krenule suze na oci. Ono sto gazdarica nije mogla znati , je da joj je Miha pisao da su i njegovi rodjaci bili protiv njihove veze. Nisu je voljeli. On je htio ostaviti svoju sluzbu, nasljedstvo, sve za sobom i doci kod nje, no oni su bili oboje stari i bolesni i zahtjevali su da se i on sada brine o njima kada ga oni trebaju .Vracao je svoj dug.

Pisma su te jeseni pocela dolaziti sve rjedje. Marija je jos uvijek rano, dok je jos svitalo, sa svojim shimikama na nogama, laganim koracima kretala na posao. Bilo je to vrijeme kada je najradije zeljela pobjeci od svega, sebe same i svih pravila tog malogradjanskog klisea, ali je ipak ostajala tu. Cekala je svog Mihu, njihovu kucu, sadila cvijece u malom vrtu. Popodne je isla na fakultet ili uciti u biblioteci. Davala je ispite u roku. Subote je i dalje darivala njemu, svojoj uspomeni na zvjezdanu noc, zivoj uspomeni poput ognja u njenoj dusi. Obaveze su bile samo utjeha. Nakon cestitke za Novu godinu , vise nije dolazilo nista. Nijedno pismo. Ona je i dalje pisala, pitala se da nije bolestan, mozda tuzan…Nista. Jednoga dana je stiglo pismo od njegove pomajke.

“Vi nikada niste bili jedno za drugo. Nas Miha je nasao sebi djevojku koja ce mu biti dostojna zena. Zaboravi ga.

Proljece je budilo prirodu i mamilo listove u suncane dane. Marija je bila samo sjena one Marije od nekada. Bila je poput robota. Radila je i povlacila se jos vise u sebe. Nije cak ni svoju kutiju vec vise od mjesec dana ni otvorila.

Jednoga dana na poslu, dok je tipkala neki izvjestaj, usla je njena koleginica sva uzbudjena u kancelariju. “Imas telegram! Iz Slovenije!” - Zatim se pocela kikotati i pozivati ostale koleginice da im saopsti novost. Marijin Slovenac stize, zamor je nastao, dok su se radoznala lica okupljala oko nje. Svi su znali koliko joj on znaci .A Marija je sjedela sa neotvorenim telegramom u krilu, gledala kroz prozor i zeljela da samo nestane na mjestu gdje su se sive zgrade u daljini spajale sa nebom. Drhtavim prstima je otvorila telegram:

Krecem brzim vozom sada za ******. Danas popodne sam kod tebe. Vidimo se, volim te!
Miha

Da li da pobjegne, da li da poleti, da li da eksplodira od srece? Sve se pomjesalo u njoj. Nije vise znala ni sta osjeca. Suze su se same kotrljale i razmazivale otkucana slova izvjestaja.

Koleginice su se vrtile oko nje; jedna joj je posudila nove najlonke, druga joj je namazala usne karminom, treca joj popravila frizuru. Vrijeme je stalo i kasnije se samo sjecala njegovog pogleda kada je izlazio iz voza. Punog boli i srece u isto vrijeme. Nisu se zagrlili, niti poljubili. Samo su se gutali ocima u guzvi velikog kolodvora.

“Ovo je nas dan, nasa noc”, sapnuo joj je dok su kretali odatle. Ona je u tom momentu vec sve znala. To je bio rastanak. Kraj.

Setali su tako I dalje , zaustavljali se pored izloga, smijali se djeci u kolicima i gledali jedno drugo kao da znaju sta ono drugo misli. Sve je opet bilo tu ali vec osudjeno na smrt. Oni su bili i sudije i krivci, zateceni u svojim greskama.

“Gladan sam, idemo na veceru”.
Cavrljali su uz plamen svijeca poput zavjerenika, pustali da im cigani sviraju tihu muziku samo za njih. Sve je ostalo bilo nevazno. Po pustim haustorima se dvoje ljudi ljubilo jedne noci, jednog davnog proljeca, skroveni od od svih, noseci svoju bol u svakom dahu.

Vec je svitalo kada su krenuli ponovo ka kolodvoru. Cijele noci nisu oka sklopili. Nisu nista govorili. Sve je bilo tu, jasno, ali neizreceno. Cekajuci tramvaj, on ugleda malu cvjecaru koja je vec radila. “Samo minut”, rekao joj je i utrcao unutra. Zaprepastena prodavacica je zamotala sve crvene ruze koje je tog jutra dobila.

“Za tebe, one su za tebe, rekao joj je”. Tramvaj se vec cuo u daljini i mrzovoljni ljudi su se polako pokretali ka ulici, kako bi zauzeli sto bolje mjesto. Ujutro, kada svi krecu na posao je tesko naci mjesto za sjedenje.

Ona ga je gledala preko ruza, on je poljubi ovlas u obraz i rece “oprosti mi”. U sljedecim sekundama je iscezao u prepunom tramvaju a ona je i dalje stajala na istom mjestu, drzala te svoje ruze, poput bezzivotnog kipa ..

————————————-
Bilo mi je sedam godina kada sam prvi put zatekla mamu kako lista neki album sa fotografijama. Bio je predivan, rucni rad, kao da je po njemu posut morski pijesak i ukrasen pravim skoljkama. Zacudila sam se kada je mama nespretno sakrila album ispod pokrivaca i pocrvenila. Rumenilo ju je u tom momentu u mojim ocima ucinilo jos ljepsom. “Sta je to”?- upitala sam je. “Nista vazno, zlato, neke stare fotografije”. Kasnije sam vrebala tenutke kada nikoga nema, zavlacila bih se u njenu sobu i na podu, iza kreveta, gledala taj za mene zabranjeni album. Sa pozutjelih fotografija me je gledao zelenooki stranac u uniformi, crne kose i blistavog osmjeha . Na drugoj je bila moja mama, preplanula od sunca , sa radnickim odijelom i smijesnim cipelama na nogama. I sa osmjehom. Pitala sam se tada gdje je taj njen osmjeh nestao. Zamisljala sam je kako se onako smije kao na tim fotografijama i kako je najljepsa zena na svijetu.

Sjecam se samo da sam kretala na studije, kada je mama iznjela svoj album i otvorila srce. Nekoliko godina nakon onog proljetnog jutra , u svom mjestu je srela visokog muskarca, mirnog lica i velikog srca. Osvojio ju je svojom iskrenoscu i dobrotom. Vratila se u svoj rodni kraj a ubrzo su se rodila i djeca i godine su se okretale ubrzano poput karusela. I sada je, eto, sjedila ispred svoje kcerke, koja je polazila u onaj isti veliki grad i pricala joj svoj zivot. “Da li ste se ikada vise sreli”? pitala sam je - “Ne, rekla je , zamisljam da je ocelavio i pustio stomak, tako mi je nekako lakse”. Smijale smo se i plakale u isto vrijeme.

Te noci sam naucila mozda najdragocjeniju lekciju u svome zivotu. Shvatila sam da nam neke ljubavi u zivotu uzmu srce i zaustave dah, ali da su prave samo one koje se kao izgladnjela ptica spuste na nas dlan, i takve tu i ostanu.


***A.C.***

HRONIKA MUZEJA SAVREMENE UMETNOSTI

Nebojša Đorđević    Dijaspora, Kultura, Vesti

Sumirajući dosadašnje rezultate, hronika Muzeja savremene umetnosti Beograd u prošloj godini ovako izgleda: u toku je rekonstrukcija zdanja na Ušću, kao i Legata Milice Zorić i Rodoljuba Čolakovića na Dedinju, koja treba da se okonča u 2010. godini, u akciji „Muzej u pokretu” organizovano je 11 gostovanja, u Salonu osam izložbi, posebnih projekata realizovano je četiri, dok su u okviru međunarodne saradnje izvedene tri izložbe.

Ako se ima u vidu da MSUB već više od dve godine nije u svom prostoru (jer se adaptira), pomenuti rezultati ostvareni u institucijama drugih, svakako ne treba da posluže kao izgovor da se i tako može funkcionisati, već kao uspešno rešenje kako se može raditi i dok su vrata zgrade Muzeja silom prilika zaključana.
Pored već više puta pomenutih izložbi Milene Pavlović Barili, „Muzej u pokretu” je prošetao Srbijom sa „Fragmentima zaustavljenog vremena” Ljube Ivanovića, „Heroikom vizije” Petra Lubarde, „Pokretom u skulpturi/Skulpturom u pokretu” i „On/Bez akta”. U Salonu smo pak imali priliku da vidimo video radove Katarine Zdjelar i Zorana Todorovića, naših predstavnika na Venecijanskom bijenalu, u Institutu „Servantes”, grafike Huana Miroa, a u Kući legata retrospektivu Koste Bogdanovića.

Međunarodna saradnja MSUB kulminirala je izložbom „O normalnosti. Umetnost u Srbiji 1989 -2009″ priređenom u Vašingtonu i Klagenfurtu.

Za zbirku slikarstva i tapiserije, MSUB je otkupio rad „Kolekcija Pejzaži” Darinke Pop Mitić (iz budžeta Sekretarijata za kulturu Beograda) i „Portret slikara Ljube Ivanovića” od Branka Popovića. Takođe od gradskog budžeta za zbirku novih medija izdvojen je novac za otkup dva zvučna filma, „Borba u Njujorku” Zorana Popovića i „Portret moje majke” Milice Tomić, fotografija „Nebo” Aleksandra Rafajlovića, za zbirku grafika tri bakropisa Bogdana Kršića, a za zbirku crteža jedan lavirani istog autora. Iz budžeta Ministarstva kulture nabavljen je i jedan crtež Josipa Sisela.

MSUB je u 2009. dobio i zamašan broj poklona: pet slika Ljubice - Cuce Sokić, jednu skulpturu Rejire Vade i jedan objekat-instalaciju Raše Todosijevića, grafiku (zlatni otisak na papiru) Bula Miletića, čak 13 Eroovih grafika (kolaža i serigrafija) i sedam crteža Dušana Jovanovića Đukina.

Izvor: Blic Online M.M.

KNJIGE ZA DECU U DIJASPORI

Nebojša Đorđević    Dijaspora, Knjige, Kultura, Vesti

Jasminka Petrović autor je knjiga koje deci u dijaspori pomažu da savladaju srpski jezik i kulturu. Glavni junaci, Ana i Miloš, duhovito vode čitaoce u svakodnevne avanture.

Pisac za decu Jaminka Petrović, autor je nekoliko novih knjiga koje su namenjene, pre svega deci u dijaspori , kako bi im pomogle da lakše savladaju srpski jezik.

“Dani u nedelji”, “Moja rodbina” i “Telefon”, prve su obrađene teme i naslovi u ediciji “Prozor” na srpskom jeziku. Knjige je ilustrovao Milan Pavlović, a objavio Kreativni centar.

Svaka od knjiga,zapravo je jednostavnim jezikom napisana duhovita priča iz svakodnevnog života junaka Ane i Miloša.

Pogled na svaku stranicu odnosno kroz prozor, čitaoca vodi u neku avanturu, koja će mu kaže autorka, pružiti priliku da proširi znanje srpskog jezika, ali i da bolje upozna Srbiju.

Osim zanimljivosti o kulturi, istoriji, nauci, znamenitim ličnostima i prirodnim bogatstvima naše zemlje, knjige sadrže zadatke za proveru razumevanja pročitanog teksta, raznovrsne aktivnosti za bogaćenje rečnika i usvajanje novih jezičkih struktura, gramatičke i pravopisne vežbe i vežbe za savladavanje latinice i ćirilice.

Autorka je rekla da je tokom svojih poseta dijaspori primetila da deca našeg porekla teško čitaju ćirilicu. Zato je pisanje kratkih tekstova sa što manje reči bio, kako kaže, novi zadatak za nju.

Knjige može da čita dete samo, može na časovima maternjeg jezika ili u okviru porodice.

Uz ove knjige Jasminke Petrović, vežbaju da govore, čitaju i pišu za sada naša deca u Grčkoj, Austriji i Švedskoj.

Da stignu u što više naših škola, pomaže i Ministarstvo za dijasporu.

Knjige iz ove edicije dragocene su nastavnicima, roditeljima i svima koji žele da njihova deca potpuno ovladaju srpskim jezikom.

Izvor: RTS

DANI SRBIJE U PORTU

Aleksandra Radovanović    Dijaspora, Kultura, Vesti

U oblasti kulture u poslednjih nekoliko godina na portugalski su prevedena kapitalna dela Ive Andrića, dok su portugalski nobelovac Saramago kao i drugi portugalski pisci široko poznati i čitani u Srbiji

Porto - Tokom ove nedelje u Portu se održava manifestacija Dani Srbije kojom ambasada Srbije u Portugaliji i opština Porto obeležavaju stogodišnjice imenovanja prvog počasnog konzula Srbije u ovom, po veličini i važnosti, drugom portugalskom gradu.

Tokom sledećih pet dana publici se nudi raznolik program. Manifestaciju otvara retrospektivna izložba srpske karikature, koju sledi izložba fotografija „Prizora iz Beograda” portugalskog umetnika Fernanda Veluda. Organizovan je okrugli sto sa otvorenom debatom na temu bilateralnih odnosa Srbije i Portugalije odnosno Srbije i EU, dok će se o kulturnim odnosima između dveju zemalja razgovarati u debati posle prezentacije nedavno prevedene „Travničke hronike”. Manifestaciju će zatvoriti projekcija filma „Turneja” koji je režirao Goran Marković.

Događaj koji se obeležava, otvaranje počasnog konzulata Srbije u ovom bogatom i značajnom lučkom gradu, odigrao se u oktobru 1909, u samim počecima institucionalnih odnosa dveju zemalja. Svega šest godina ranije Kraljevina Srbija otvorila je prvi počasni konzulat u Lisabonu, da bi, nepunu godinu dana docnije, portugalska kruna uzvratila imenovanjem svog počasnog konzula u Beogradu. Tek tokom Prvog svetskog rata, 1917. godine, srpski konzulat u Lisabonu uzdignut je na status veleposlanstva. Izbijanjem Drugog svetskog rata u Portugaliju su izbegli mnogobrojni Jugosloveni, kao i stotine jugoslovenskih diplomata i njihovih porodica iz čitave Evrope. U Lisabonu je radila ambasada kraljevske vlade iz Londona u kojoj su službovali Jovan Dučić i Miloš Crnjanski.

U posleratnom periodu, smer kretanja izbeglica se promenio. Mnogobrojni progonjeni portugalski politički aktivisti, među kojima i legendarni vođa komunističke partije Alvaro Kunjal, našli su privremeno utočište u Beogradu. Diplomatski odnosi Portugalije i Titove Jugoslavije ponovno su uspostavljeni 1974. odmah po padu desničarske diktature u Lisabonu.

Danas, u vremenu globalizacije, odnosi između dveju zemalja iz godine u godinu su sve intenzivniji. U svom govoru, na otvaranju manifestacije, ambasador Srbije u Portugaliji dr Duško Lopandić je rekao: „Diplomatske aktivnosti između dve zemlje sve su dinamičnije i plodnije. Ove godine potpisana su dva važna međudržavna sporazuma - o zaštiti investicija i o saradnji u oblasti odbrane. S druge strane, nekoliko portugalskih firmi već je u Srbiji. Intenzivirana je naučna saradnja između srpskih i portugalskih univerziteta. U oblasti kulture, u poslednjih nekoliko godina na portugalski su prevedena kapitalna dela Ive Andrića dok su portugalski nobelovac Saramago kao i drugi portugalski pisci široko poznati i čitani u Srbiji. U Beogradu sve veći broj studenata uči portugalski jezik, dok je u Lisabonu već moguće učiti srpski.”

Izvor: Politika D. S.

DANI SRPSKE KULTURE U TORONTU

Mirjana Stanojevi?    Dijaspora, Kultura, Vesti

Dani srpske kulture, tradicionalna manifestacija koja će trajati do kraja oktobra, počela u Torontu. Sinoć nastupili izvođači stare srpske i balkanske vokalne muzike braća Teofilović i hor “Kir Stefan Srbin”.

Hor “Kir Stefan Srbin”

U Torontu su počeli Dani srpske kulture, tradicionalna manifestacija koja će trajati do kraja oktobra.

Dani kulture počeli su koncertom hora “Kir Stefan Srbin” koji neguje i izvodi stare srpske narodne i duhovne pesme.

Taj hor nastupio je na svečanosti u Generalnom konzulatu Srbije kojom je obeležena 130. godišnjica od rođenja jednog od najvećih srpskih naučnika Milutina Milankovića.

Svečanosti je prisustvovao veliki broj zvanica iz naučnog i kulturnog života Toronta, kao i pripadnici srpske dijaspore.

O životu i radu Milutina Milankovića (1879-1958), inženjera, astronoma, matematičara, geofizičara i utemeljivača moderne klimatologije i klimatskog modelovanje govorio je generalni konzul Dragan Grković.

Milutin Milanković je najistaknutije mesto u naučnim krugovima širom sveta zaslužio teorijom ledenih doba, koja povezuje promene Zemljine orbite sa dugoročnim klimatskim promenama.

Završavajući septembarsku kanadsku turneju (Montreal, Otava, Vankuver, Toronto) sinoć su na Danima srpske kulture nastupili izvođači stare srpske i balkanske vokalne muzike braća Teofilović, a gost je takođe bio hor “Kir Stefan Srbin”.

Početkom oktobra biće predstavljen književni portret Davida Albaharija. Tada će Albahari, koji deceniju i po živi u Kalgariju, u provinciji Alberta, sticajem okolnosti prvi put održati književno veče za pripadnike dijaspore iz matične zemlje u najvećem kanadskom gradu.

Govoriše o pisanju “tamo i ovde”, o značaju jezika, o ulozi pisca u društvu, o ličnom iskustvu dolaska u Kanadu i drugim temama, a predstaviće i novu zbirku “Nema pesma - izabrane priče”.

Tokom Dana srpske kulture uslediće prikazivanje filma”Ranjeni orao” Zdravka Šotre, pozorišna predstava “Ultra nova pokondirena tikva” i izložba dugogodišnjeg majstora fotografije dnevnika “Toronto star” i drugih kanadskih medija Borisa Sprema.

Izvor: RTS