Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

RADOMIR MILOJKOVIĆ – izbor iz poezije

Radomir Milojković je rođen u Sokobanji 30.04.1955. godine. Po zanimanju je bankarski radnik. Bavi se poezijom slikarstvom, ikonopisanjem i freskopisanjem.

Autor je poetskih knjigea: Bregove zatalasaj školjko (2006) – SAJKOR , Beograd i Književni klub Branko Miljković, Knjaževac i Molitve i pičešće (2007) – Književni klub „Beanko Miljković, Knjaževac

Učesnik je mnogih poetskih manifestacija u zemlji i inostranstvu, na kojima je dobio više nagrada kao što su: Prva nagrada na festivalu poezije «Karađorđević» (2004.g.), srebrna povelja u kategoriji «pesnička nada» na festivalu poezije «Bolji život invalida» u Novom Sadu (2004.) , zlatna povelja u kategoriji «Novi Sad» na istom festivalu (2005.g.),zlatna povelja u kategoriji duhovne pesme na manifestaciji «Panonski galeb» XVII» u Subotici, 2005.godine, plava povelja za originalnost «Panonski galeb» na istom festivalu 2006. godine, treća nagrada na «Disovim poetskim stazama» u Bačkoj…

Član je SAJKORA (Beograd), KK «Karađorđević» (Beograd), KK «Dušan Matić» Ćuprija, KK «Branko Miljković» (Knjaževac) i KK «Vladimir Rajić (Aleksinac). Živi i stvara u Sokobanji.

Pesnik intuitivnog izraza, sposoban da doskoči iz širine izazova sveukupnosti u dimenziju autohtonog ostavljajući čitaocu osećaj da struktura poetskog može biti i drugačija od one zapisane. Njegova pesma ima čvrsto unutrašnje tkivo, dok je stih iskidan, napet kao staklo pred pucanjem. Tematski, njegova misao je svetlonosna poput sunca, ali i krvoliptajuća, kao odraz svih sukoba suprotnosti. Ona nalazi uporište u punom simboličkom značenju neobičnih prizora kroz rafalno nanizane stihove, stvarajući tajnovite čaure reči, koje se otvaraju kroz posvećen odnos sa čitaocem, a taj zapenušani govor svoje uporište traži u biblijskom, legendama, filozofskom i pragmatičnom. Eros i Tanatos su sveprisutni u «moždini (mezgri)» monologa misli i emocija pesnika Milojkovića.

U takvoj egzistencijalnoj drami on traži (i nalazi) balans duhovne i telesne fermentacije prizivajuđi «gravitaciju u Jerusalimu» kao jedini ključ razrešenja potencijala moralnih i socijalnih dilema čovekovih.

Poetski jezik Radomira Milojkovića obiluje arhaizmima, rečima koje smo zaboravili, a i onim koje je pesnik sam izmislio, dodajući na taj način svoj prilog, kao metaforički sažetak na palimsestu večite i nepostojane lingve.

OBALOM MORAVICE

Prvog meseca, četrnaestog dana,
godine Gospodnje…
tabani dodirivaše prah zemaljski,
natopljen obilato, tečnošću svetlucavom.
spustih pogled svoj,
i um uze sliku
dana, nazad od dana.
tu u žitkom kovitlacu,
jedan uz drugog ležaše:
upravtelji, sinovi
semena žitna, vinova loza,
kola, konjanici i konji, mačevi
braća, sluge i užad, meračka,
kovači, zenice oka, ruke,
haljine ženske, prljave
kape, glave,
vrbe i ptice neke.
Obalom preko,
iznad utihnule vode rasipaše se
u četiri vetra nebeska:
muzika roga,
vrisak i plač, poklič i dozivanje,
tihi govor i snažni reke huk,
zveket oružja, rzanje konja,
smiraj…
Milost i milost u Njemu.
Kraj reke, jaki išavši hoće da idu,
prolaze zemlju.
reče im Višnji: Idite,evo i ja idem,
nastaviću usred vas…
Potom mi dođe misao:
Siđi i zasvedoči, Anđele!

POEZIJA, MUZA I POETA

Kraj cara noći
slavom prolazi
al’ mravinjak groba
čeka je.
Ko tvrđava mir nudi
bez traga.
U njoj senke ne liju,
refrene zloće.
nosi sa sobom
nagost žene,
groma plavetnilo,
neba blagost,
vrelinu lave.
Vratiće svako srce
uvreženo
put polja, nove reke.
zašto onda, muzo,
svetlost sjajnu
siromahu skrnaviš?
Pasteli poezije zebu.
osvrni se suzi bledoj
i zvezdanu sferu otkrij.
Pesma moja
ko duga đinđuva,
gordo lebdi,
žute ruže
mramoru pokazujući,
sve dok Nebesa
ne rasplače.

DEO ISTORIJE

Slep vrišti,
Heliosa mrtvog
jara teče.
Azbuku
u štaku Filip sklopi
pesmom iz mraka
na šanac juriša.
Vuk,
točak uma seljačkog
džadom kotrlja.
Kuma u rosu,
plemić
što plemstvo lažima krade.
Svevid
trnje i oporu istinu
za lek toči.

SPAS

Spas se sa
stranica praznih
batrga.
Deca moja
brojanice
hladnim prstima
dave.
Slep svežinu
sa pticom traži,
na krila podrhtava,
blato se lepi.
Oči niz kolena
nadu slivaju.
Hrast srcem
škrgut spaljuje.
Fatamorgana
na leđima žeđi,
jaše.
Žig mozaik
u mimohodu
obilazi.
Tantal brata svog
jezikom ljubi.
Eros i Tanatos
Zajedno trag prate.

RAT DEO?…

Sile za vremena, srca ispumpanih
tunelom u samoću nestaju.
Daskom mošnice zgnječene,
kralja ne izdaše.
Padinom se kotrljaju,
u korpi od pruća,
kroz vekove,
dojke odrezane.
Sneg krvavi
niz lelek i ropac,
klizi.
Materice u grču bljuju
plod grešan, polovljen…
Srž koštanu mnogih
strah razjeda.
Na koži razapetoj unezverenih,
mapa se nova crta.
Crveni vojvoda u slast kosi,
A deca njegova, vena nabreklih,
krstove i ikone strgaju.
Lopta se smračena nahrani
Onima što po liku svom
On stvori.
Lestvicom visokom pukovi krenite!
Raj se smeši!
Na zemlji Kain kamenom
glavu Avelju drobi.
Zar još uvek?
Po koji put?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *