PREMINUO MOMO KAPOR

Nebojša Đorđević    Vesti

MOMČILO MOMO KAPOR JE BIO UZOR SVIM GENERACIJAMA IZ DRUGE POLOVINE XX VEKA. NJEGOVA DELA NA ČUDESAN NAČIN OSLIKAVAJU ATMOSFERU TOG DOBA, KAKO IZ PROVINCIJSKIH DOMOVA,TAKO I U VELEGRADU. OPRAŠTAMO SE SA TUGOM SA JEDNIM OD POSLEDNJIH KNJIŽEVNIH GIGANATA POMENUTOG VREMENA.

SLAVA MU. SAUČEŠĆE PORODICI KAPOR.
Redakcija www.kul-tim.net

ODLAZAK JEDNOG OD NAJČITANIJIH SRPSKIH PISACA

Slikar, novinar, kolumnista i aforističar za sobom je ostavio romane “Foliranti”, “Provincijalac”, “Ada”, “Zoe’, “Una”, “Od sedam do tri”, “Knjiga žalbi”, “Zelena čoja Montenegra”, “Poslednji let za Sarajevo”, “Hronika izgubljenog grada”, “Beleške jedne Ane”…

BEOGRAD - U Beogradu, na Vojnomedicinskoj akademiji, danas je preminuo jedan od najpoznatijih i najčitanijih srpskih pisaca, slikar i novinar Momčilo - Momo Kapor, potvrdila je njegova porodica.

Rođen je u Sarajevu 1937. godine, a odmah po završetku Drugog svetskog rata sa porodicom se preselio u Beograd, u kome je, uz povremena izbivanja širom sveta, ostao do kraja života i bio njegov svojevrsni hroničar.

Diplomirao je slikarstvo 1961. godine na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića. Od kako je 1975. godine objavio “Folirante”, napisao je veliki broj romana i zbirki priča. Autor je i brojnih dokumentarnih filmova i televizijskih emisija, a po njegovim scenarijima snimljeno je nekoliko dugometražnih filmova (”Bademi s onu stranu smrti”, “Banket”, “Valter brani Sarajevo”, “Džoli džokej”, “Kraj vikenda”).

Romani “Una” i “Knjiga žalbi” doživeli su ekranizaciju. Prevođen je na francuski, nemački, poljski, češki, bugarski, mađarski, slovenački i švedski jezik.

Bavio se novinarstvom - pisao brojne kolumne, aforizme. Književni fenomen Mome Kapora obeležio je našu književnost poslednje tri decenije. Pisac, neobične neposrednosti i lakoće osvajao je pažnju čitalačke publike, pišući na rubu komentara i svakodnevnih refleksija o stvarnosti našeg vremena i njihovih protagonista.

Romani Foliranti”, “Provincijalac”, “Ada”, “Zoe”, “Una”, “Od sedam do tri”, “Knjiga žalbi”, “Zelena čoja Montenegra”, “Poslednji let za Sarajevo”, “Hronika izgubljenog grada”, “Beleške jedne Ane”, “Hej, nisam ti to pričala”, zbirke priča: “Lanjski snegovi”, “101 priča”, autobiografska proza “Uspomene jednog crtača”, knjige za decu “Sanja” i “Lero-kralj leptira”, samo su neka od dela Moma Kapora koje smo voleli.

Ima dve kćeri, koje su krenule očevim stopama, jedna je muzički, a druga likovni umetnik.

Izvor: Glas javnosti Ag. - G. J.

PRVA NAGRADA ZA ROMAN “DOKTOR ARON”

Aleksandra Radovanović    Knjige, Vesti

Vuk Drašković laureat „Gospođinog vira”

Književnu nagradu „Gospođin vir” za 2009. godinu dobio je književnik Vuk Drašković za roman „Doktor Aron”. Ovo je, inače, prva književna nagrada koju je Vuk Drašković dobio za neki svoj roman. Nagradu dodeljuje „Edicija Braničevo - Centar za kulturu Požarevac”.

Žiri je radio u sastavu: Aleksandar Lukić, predsednik, pisac i urednik edicije „Braničevo”, i članovi Zoran M. Mandić i Milisav Milenković. Odluku o nagradi Aleksandra Lukić obrazložio je između ostalog rekavši i ovo:

„Ljudski je priznati da je Vuk Drašković napisao uverljiv i realan roman, izuzetno ubedljiv, a to je ono što se traži od pisca i za šta mu se mora skinuti kapa, roman koji se neće dopasti „dremljivim i ostrašćenim sovama” u zemlji u kojoj živi, a koji su navikli na ugodnost laži (bez obzira na to ko su oni: novinari, kritičari, politički neistomišljenici, državni pesnici, inicijalima potpisani autori i urednici redakcijskih komentara, promašeni i jednoumni ljudi, razočarani sledbenici Vuka Draškovića i mnogi drugi). Roman „Doktor Aron” će članovi žirija oficijelnih iliti nametačkih književnih nagrada u ovoj zemlji ignorisati, kako već i priliči jednom svetu koji je pisac kritikovao na najdelotvorniji način. „

Nagrada se sastoji od bronzane statuete „Gospođin vir”, rada akademskog slikara Dragiše Miloševća, i novčanog dela u iznosu od 100.000 dinara. „Gospođin vir” će Draškoviću biti uručen u Svečanom salonu Grada Požarevca 19. marta.

Izvor: Danas M. Veljković

UHAPŠEN IRANSKI REŽISER DŽAFAR PANAHI

Ivan Manojlović    Vesti

Ahmadinedžadov udar na intelektualce

Međunarodno cijenjeni iranski redatelj Džafar Panahi uhićen je u ponedeljak navečer u svom domu u Teheranu i prevezen na nepoznatu lokaciju

„Iranske snage sigurnosti uhitile su Panahija (49), njegove roditelje, sestru i još 15 gostiju na proslavi u njegovoj kući. Panahijeve osobne stvari i računala su zaplijenjeni”, objavili su portali bliski čelniku iranske oporbe Mirhoseinu Musaviju.

Tijekom prošlogodišnjih prijepornih predsjedničkih izbora, Panahi je podupro Musavija. Službeni Teheran i iranski mediji još nisu objavili službeno izvješće o Panavijevu zatočenju. Panahi je 2000. godine na festivalu u Veneciji osvojio Zlatnog lava za fim Krug, a šest godina kasnije u Berlinu je dobio Srebrnog medvjeda za film „Zaleđe”. Prošli su mjesec iranske vlasti zabranile Panahiju odlazak na filmski festival u Berlinu.

Izvor: e-novine.com/Hina

RADMILA LAZIĆ LAUREAT NAGRADE “LAZA KOSTIĆ”

Nebojša Đorđević    Knjige, Kultura

Salon knjiga u Novom Sadu

Novosadski sajam će od sutra biti „Ambijent u kojem diše umetnost” jer će u 11 sati Nebojša Bradić, ministar kulture u Vladi Srbije, otvoriti 16. salon knjiga i 15. međunarodnu izložbu umetnosti „Art expo”,kao i 19. izložbu nameštaja, dizajna i opreme za enterijere „Ambijenta”, saopšteno je juče na konferenciji za novinare.

Tom prilikom objavljeno je i koje nagrade će biti dodeljene na Salonu knjiga. Žiri za dodelu nagrada „Laza Kostić”, izdavački poduhvat i specijalne nagrade doneo je jednoglasnu odluku da ovogodišnju nagradu „Laza Kostić” dodeli Radmili Lazić za knjigu „Magnolija nam cveta itd” u izdanju Matičine biblioteke „Svetozar Marković” iz Zaječara. Edicija „Velikani srpske književnosti” - dvadeset knjiga Radovana Popovića u izdanju Službenog glasnika proglašena je za izdavački poduhvat, a specijalne nagrade Salona će pripasti i Zavodu za udžbenike iz Beograda i Srpskom kulturnom društvu „Prosvjeta” iz Zagreba za Sabrana dela Sime Matavulja, kao i izdavačkoj kući „Kairos” iz Sremskih Karlovaca za ediciju „Stražilovo”.

Ruski pisac Vladimir Vojnovič, autor čuvene trilogije o vojniku Čonkinu, biće glavni gost ovogodišnjeg Salona i program „Portret” u kojem će on učestvovati biće organizovan sutra od 17 sati na bini u hali Master. Na manifestaciji „Dani Laze Kostića” koja se svake godine održava na Salonu knjiga biće predstavljeni i svi laureati književnih nagrada između dva salona: Zmajeve, Andrićeve, Vitalove, NIN-ove i nagrade „Stevan Sremac”, tako da će se sa publikom družiti Slobodan Zubanović, Mirko Demić, Slobodan Vladušić, Grozdana Olujić i Aleksandar Gatalica. Povodom jubileja Laze Kostića, njemu u čast besedu će govoriti književnik Milisav Savić, prošlogodišnji laureat.

Izložba „Joko - Lenon - Tito, jedna konceptualna akcija” biće otvorena sutra u 12.30 u Kongresnom centru Master i time će početi „Art expo” u okviru kojeg će biti dodeljena nagrada „Sava Šumanović”. Ulaznice za Novosadski sajam tokom ovih manifestacija su 150, za penzionere i decu do 12 godina 100 dinara, a bibliotekarima iz cele Srbije je putem vaučera obezbeđen besplatan ulaz.

Izvor: Danas G.Nonin

POEZIJA BUNTA I OTPORA: Izet Sarajlić

Nebojša Đorđević    Poezija

Sarajevska ratna zbirka (1)

Photo: Myboite.it

Ovom potresnom knjigom uči nas Sarajlić i o podmukloj intelektualnoj laži o potrebi pisanja sa distancom: “Ja spadam među one/ koji smatraju da se o ponedjeljku/ treba govoriti u ponedjeljak;/ u utorak već bi moglo biti prekasno”. Takođe, porazno je poređenje jednog oficira bivše JNA i jednog poručnika Kincla iz Drugog svetskog rata i to po ovog prvog. Upućuje Sarajlić reči svojim prijateljima iz bivše Jugoslavije pitajući se gde je nestalo to prijateljstvo. Pominje on paljanske koljače kao i ljude poput Matije Bećkovića, Šešelja, Bate Živojinovića. Saznajemo šta je bila sreća u ratnom Sarajevu, kako se živelo, patilo i sanjalo o kajgani sa tri jaja

Pesnik Izet Sarajlić u svojoj poslednjoj predratnoj knjizi pesama iz 1989. godine simptomatičnog naslova Oproštaj sa evropskim humanističkim idealizmom, u pesmi Sljedeća knjiga piše: Kad je 1937. objavio „Jednog čoveka na prozoru”/ Milan Dedinac/ nije mogao ni pomisliti da će sledeću knjigu/ pisati u Šleziji, u konclogoru./ Ja se nadam da ću i svoju sljedeću knjigu, bude li je,/ pisati za ovim pisaćim stolom/ slušajući ovu istu gugutku. Ni Sarajlić nije mogao pomisliti da će umesto gugutke slušati fijuk granata koje ubijaju Grad. Izet Kiko Sarajlić, pesnik ljubavi i rata, onog Drugog svetskog, antifašista, doživeo je da mora napisati jedinu knjigu poezije za koju bi želeo da je nije napisao.

***

Izet Sarajlić je rođen 1930. u Doboju. Njegova majka, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za željezničara, jer je bila impresionirana uniformom, koja je u to vrijeme bila “statusni simbol”, kako će kasnije zapisati sam pjesnik. Izet Sarajlić je dobio ime po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002. U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Za Sarajevsku ratnu zbirku pjesnik je rekao: “Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reći da bih volio da je nikada nisam napisao.” Izet Sarajlić je živio za objavljivanje svojih zbirki poezije, od kojih su mnoge doživjele nekoliko izdanja.

Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva. U “Volim puno” pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.

Radio je kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kao član Društva pisaca BiH, zajedno sa Huseinom Tahmiščićem, Ahmetom Hromadžićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom, pokrenuo je međunarodnu književnu manifestaciju “Sarajevski dani poezije” u organizaciji Društva pisaca BiH 1962. godine. Umro je u Sarajevu 2002. godine. Grupa Sarajlićevih obožavalaca pokrenula je u februaru 2009. godine inicijativu da Sarajevo dobije ulicu sa imenom ovog velikog pesnika.

SPALJIVANJE KNJIGA

Esi Ramadanoviću

U znak protesta protiv ravnodušnosti svjetskog javnog mnijenja
jedan broj članova Udruženja književnika
za danas je najavio
javno spaljivanje
svojih knjiga.

U saopštenju za javnost
vidim da je pomenuto i moje ime.

Naravno
da se moja duša pridružuje svakom protestu protiv
ravnodušnosti svijeta,

ali
sam nikada neću spaljivati svoje knjige.

Jedno, što ih volim,
a drugo, što je bolje da taj primjerak knjige koji bih spalio
poklonim Ismaru
da se kao budući švajcarski apotekar sjeća dana
kad je na mom krovu
začepljavao rupe od granata

 

TRAŽIM POMILOVANJE

Zbog zlata njene poezije,
zbog našeg starog prijateljstva,
tražim pomilovanje
za obmanutu rabu božju Desanku
koja je do kraja ostala da sjedi u prvom redu
i da aplaudira ubicama.

Foto: Stock

PO LATIĆU

Po Latiću
moj brak ne vrijedi ni prebijene pare.
Koliko sutra
po Latiću
morao bih da odem u opštinu i zatražim razvod.

Neće.
Neće,
Latiću,
od strane Sarajlića biti nikakvog razvoda.
Ni poslije četrdeset godina
ja se nisam umorio od ljubavnih pjesama
koje pišem
Petrovoj kćerki, Tamarinoj majci, Vladimirovoj baki.

Šta mogu,
mi Sarajlići smo takvi!

PJESMA U ČAST PONOVNOG DOLASKA MARINE AHENBAH

Iz jednog drugog svijeta
doći će nam ponovo Marina.
Taj svijet je već jednom imao svoj fašizam
i on ga ne želi više nikada imati u svojoj kući.
A Marina je, usto, i kćerka Njemice
rođene u Sarajevu.
Marina je već bila ovdje.
Ona je uopšte nešto kao anđeo ove kuće,
ali i Vladimirova velika ljubav.
On je lani kad je odlazila
plakao kao gladna godina.
A i deda je gutao dobre knedle.

DA SVE OVO PREŽIVIM

Ziji Kafedžiću

Da sve ovo preživim
osim stihova
pomoglo mi je desetak-petnaest ljudi,
običnih,
svetih ljudi srajeva,
koje do rata jedva da sam i poznavao.

Država je također pokazala izvjesno razumijevanje
za moju nevolju,
ali kad god bih pokucao na njena vrata,
ona je bila odsutna -
ili u Ženevi
ili u Njujorku.

 

ELENO, KERKO ELENO

Odjednom,
usred kanonade,
neko je u susjedstvu
zapjevao “Eleno, kerko Eleno”.

Neka prastara tuga odjednom preplavi svu sobu

Sjetih se
kako smo u Strugi pred zoru pjevali tu pjesmu,
sjetih se
čitavog našeg života ispunjenog pjesmom,
i - rasplakah se…

PRIJE OVOG RATA

Prije ovog rata
Oskar Davičo,
vječiti enfant terrible
naše onda nam zajedničke literature,
u dva-tri navrata
nije propustio priliku
da se žestoko okomi i na mene.

Ah,
sada kad bi me napao!

Ćosić, Isaković, Ekmečić, Crnčević, Nogo -
oni ne napadaju,
oni - ubijaju!

 

ŠTA AKO JA NEĆU DA ME U AMERICI PREDSTAVLJA g. MILE AKMAČIĆ

Koliko do jučer,
Mile Akmačić,
jedno vrijeme čak i u funkciji predsjednika moje vlade,
činio je sve da se sa karte svijeta
zbriše i samo ime Bosne.

I sada -
baš on da me predstavlja i baš u Americi!

Vi - kako hoćete,
ali ja dotičnom g.
ne bih dao ni veleposlanstvo u San Marinu!

Ovom pjesmom zapravo obavještavam svoje sunarodnike
da je moj ambasador u Americi i dalje
Sven Akalaj.

Jedno, što mu je ime lijepo,
jedno od časnijih imena Sarajeva,
a drugo,
što je iz miješanog braka i u miješanom braku.

A ti miješani,
obrnite-okrenite,
najmanje su zla nanijeli Bosni.

MISLI NA DOČEKU NOVE 1994. GODINE

Mladenu Paunoviću

Razočaran u civilizaciju
Kurt Tuholski se, 1933, bacio pod točkove voza.

Ernest Toler se, 1939, objesio u svom njujorškom stanu.

Štefan Cvajg se, 1942, ubio u svojoj hotelskoj sobi.

Konstantin Bibl je, 1952, skočio sa svog trinaestog sprata.

Šta ja čekam?
Šta čekamo svi?

VLADI DIJAKU

Dobro je, Vlado, da si na Barama!

U Podlugovima i u Sarajevu
svi bifei zatvoreni.

U Bosni
doći do čašice rakije
neuporedivo je teže
nego doći do sopstene smrti.

SESTRE

Kod Jesenjina se bile
Šura i Kaća.

Kod Majakovskog
Ljudmila i Olja.

Kod mene
Nina i Raza.

I - sve su umrle.

Raza i Nina
u razmaku od pedeset dana.

Umrle
ili ubijene bez metka?

Moram negdje potražiti
novu sestru.

Ja jednostavno ne umijem
da ne budem brat.

SAV MOJ KOZMOPOLITIZAM

Sinanu Gudževiću

sav moj kozmopolitizam, dragi sinane,
o kome se toliko pričalo u krugu mojih drugova
sveo se na jedno:
da mi je sjesti u voz
i otići do - Podlugova!

PRIJATELJIMA IZ BIVŠE JUGOSLAVIJE

Šta se to preoknoć s nama zbi,
prijatelji?

Ne znam
šta radite.

Šta pišete.

S kim pijete.

Koje knjige čitate.

Ne znam čak
ni jesmo li više uopšte prijatelji.

Izvor: Izvodi iz istoimenog teksta Dragoljub Stankovića& e-novine