Svetlana Biorac – Matić
PONOCNO PISMO KAPETANU SA RODOSA
(izvorna verzija)

U Chorio me vodi kapetane,
međ olupine starih jedrenjaka
Pusti besede o Apolonovom hramu,
ja bih da zaronim u tajne
drevnog grada,
Ti skupljaj bisere
u svoje kožne kape,
plimu šakama obuzdaj,
meni je dovoljan vreo pesak
pod bedrima,
i malo providne čipke
da se pokrijem.

Školjku mi zaspalu na dlan,
kapetane,
vreli prstima
mape mi stare iscrtaj,
jedra drugim vetrovima podari,
meni, mirno more u oči preli.

u Chorio me vodi, kapetane,
medj senke maslinjaka,
kikote nimfi da slušamo.

Aleksinac, 20./21.11.2010.g.

Nebojša Đorđević
POVRATNO SONET PISMO KAPETANA SA RODOSA
– Svetlani Biorac – Matić

Haljina morska šapće mi pismo tvoje
časom tišine, gospodar bure, već stižem,
katarke čipkane uz steg svoj ponosno dižem
plovim ti suzom kroz bdenjem nespokoje

brišući pesak sa grotla bedrene vreline
u školjku plimnu nežno ti polažem biser
rukama kroz grad probuđenih mapa žestine
iscrtavam jedrenjake, telom ti promiče gliser:

Lindos, Vati, Kallithea, Lardos, Faliraki, Soroni,
Kiotari, Apolakia, Ixia, Theologos, Asklipiio, Genadi! –
Vidiš li: klekni, upredi oči, zaroni:

satir mlad nosi nimfu u bradi,
u senci pod kožnom kapom maslinjaka za nju se izborio:
živela ljubav! Podižem pramac, brodimo za Chorio!

Knjaževac,21.11.2010.g.