Dobriša Cesarić, (1902-1980) Rođen je u Slavonskoj Požegi, 10. februara, studirao je na Filozofskom fakultetu i Zagrebu. Član JAZU. Značajno ime savremene hrvatske književnosti, pesnik koji je produžio i oplemenio lirsku tradiciju Moderne. Autor je pesama što su odnegovane na postmatoševskoj lirici i poetici Rilkeova kruga. Po jednostavnosti složena, a po tonu misaona i setna, Cesarićeva je poezija sinteza tradicionalnog pesničkog sveta i moderne osećajnosti. Značajan kao pesnik urbanih motiva i socijalnog protesta (pesme o gradsko) sirotinji), Cesarić je u izrazu veran vezanoj formi: kvartinama i rimama. Prevodio s nemackog i ruskog (Goethe, Heine, Rilke, Puškin, Ljermontov, Jesenjin).
Dela: Lirika, Spasena svijetla;zabrani stihovi; Pjesme; Knjiga prepjeva; Osvijetljeni put; Goli časovi; Izabrane pjesme.
VJETRU
Znam ja što hoćeš, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica otpuhno mi sjenu.
Al ako je ona sa njime već srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednom trenu!
Ja sam već dugo vremena tužan.
Na krizu mračnih misli sam propet.
Pusti me, vjetre! S lišćem se igraj!
Pa ipak, dragi, navrati se opet!
BALADA IZ PREDGRAĐA
….I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.
I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi…
A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše—
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
KRIK
Čitavog dana bol mi buja,
Zamjetljiv tek u glasu tihom,
Al dođe noć, i razlije se –
I najedanput kriknem stihom.
Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet
Da naokolo traži jeku,
Razdjelio sam srce svoje
Med braću neznanu, daleku.
I krik moj luta, luta, luta
A kada srodno srce prene,
Dal’ ono shvati da je pušten
Iz noći mučne, probdivene?