Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

IZ MRAKA NA SVETLO

BREK – Darko Perović
Iz mraka na svetlo

Dvadeset godina kasnije, crnilo sija prkosnom žestinom

Darko Perović poslednjih deceniju i kusur uglavnom crta Bonellijev serijal Magični Vetar a većinu 90-ih godina proveo je radeći na španskom tržištu, sarađujući sa drugim autorima. No, Brek ostaje njegov najizrazitije autorski rad, iako se radi o jednom jedinom strip-albumu od 44 strane.

Kada sam se, pre par decenija prvi put susreo sa Borisom Brekom, ostavio je na mene snažan utisak. Nisam tada razumeo zašto, jer, na kraju krajeva, bio je ovo još samo jedan naučnofantastični, akcioni strip smešten u kiberpankersku lošiju budućnost kakvu su godinama (i decenijama) pre toga izmaštali severnoamerički i japanski autori. Takvih stripova je tada bilo u skoro svakom broju magazina YU Strip.

Ili ipak ne. Brek se razlikovao. Brek jeste, naizgled bio samo stilska vežba na temu reciklaže Blade Runnera i izgradnje novog noira, ali ga je od srodnih projekata razlikovala jedna bitna stvar: strast.

BREK Strast čoveka koji nema šta da izgubi jer je sve već izgubio. Izmanipulisan, napušten, prevaren i gotovo mrtav, Boris Brek je industrijski špijun koji je poživeo dovoljno dugo da zažali prihvatanje posla koji ne može biti obavljen. Ucenjen i žrtvovan zarad višeg interesa, on posrće kroz urbanu košnicu grada koga nije briga. Brek je, sakriven u masi i temeljito razočaran u život, tek pion na nevidljivoj šahovskoj tabli korporacijske politike.

Taj i takav pion, međutim, ne sanja da postane kraljica. Snovi Borisa Breka su jednostavniji i plemenitiji. Brek na kraju svog puta sanja samo o osveti, iskupljenju tuđe i dostojanstvenom zagrljaju sopstvene smrti. Boris Brek je opasan jer njegov san prevazilazi zemaljsku ekonomiju strasti i zadire duboko u transcedentno.

Kada se korumpirani policijski komesar, drhteći pred cevi Brekovog pištolja pozove na logiku: „Hej… Nećeš me valjda ubiti? Nisi lud, a? Ja bih ti mogao biti potreban.“, Brekov odgovor, pre nego što povuće obarač je: „Lud sam… I niko mi nije potreban.“

Brek više nema prijatelje. Oni su ili mrtvi ili su ga izdali. Ima samo veru u to da je moguće učniti jedno dobro delo koje će na neki način definisati njegovo, sada skoro efemerno postojanje. Naravno, u najboljoj tradiciji noir pulpa, ovo dobro delo podrazumeva puno pesničenja i pucnjave.

Debele naslage tuša, žiletom izgrebani zraci svetla na temeljito zacrnjenim tablama, tvrda, mračna lica, tamne naočari, figure u senci, ženske grudi u tami, deformisane anatomije ali i uzavrele ulice uvek zasićene očajanjem i na korak od panike – ovo je svet kome je Darko Perović udahnuo strahovit, moćan život, crtajući ga onako kako neki drugi ljudi zakucavaju eksere u drvo ili zarivaju ašov u tle: žestoko, svom snagom, bez dvoumljenja.

Brek je strip o svetu koji je čudesan i istovremeno duboko istruleo, ali Brek je pre svega strip o likovima koji imaju duge i bolne istorije i teške i bolesne karaktere. Sažet na 40-ak strana, kao zaključno poglavlje mnogo duže sage, Brek je kondenzovan očaj, kondenzovana strast gubitnika i sasvim vanvremensko delo.

Znam da se Perović nikada posle ovoga nije vratio svom mračnom, tragičnom heroju i da verovatno to ni ne planira. Ipak, izvrsno odštampano novo izdanje za koje imamo da zahvalimo novosadskom izdavaču Komiko budi stare žudnje i snove.

Na kraju krajeva, ne kaže li nam poslednji kvadrat ovog stripa da je Boris stavljen na led za 40 godina, a da je opasna i senzualna Zola Haberg i dalje u bekstvu? Da li treba da čekamo još dve decenije kako bi saznamli šta je bilo dalje?

Izvor: Popboks Uroš Smiljanić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *