Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

SEAD BEGOVIĆ – IZBOR IZ POEZIJE

Sead Begović je rođen je 1954. u Zagrebu. Piše pesme, priče i književnu kritiku. Pesme su mu prevođene na nekoliko stranih jezika. Zastupljen je u više antologija suvremene hrvatske poezije i isto toliko panorama i zbornika. Priče i književnu kritiku kontinuirano objavljuje u dnevnoj štampi i književnoj periodici. Živi i stvara u Laduču kraj Zagreba.

Objavio:
Vođenje pjesme, 1979; Nad pjesmama, 1984; Ostavljam trag, 1988; Bad Blue Boys, 1990; Nova kuća, 1997; Književna otkrivanja, 1998; Između dviju udobnosti, 2002; Sanjao sam smrt pastira, 2002; Osvrneš se stablu, 2008.

NABODENI KUKAC

Odjednom si nabodeni kukac
koji je grizao svoju dušu
tu zloglasnu jazbinu
a na praznom trgu u tvojoj glavi
šeprtlja se jedan zapleo u ovaj grad
pa sad poživi il’ umri
nestani kao vještica na metli
Ima li išta ljepše od tvog
podbuhlog lica
dok razmišljaš o tom:
kada će suze poteći
iz tog mrtvog tijela?
Jer ti nisi više ovaj grad
grad više nije tvoja prošlost
Tvoji udarci ne grizu
tvoja djeca ne plaču
susjedi se ne plaše
glava ti ne puca
I kada si zašao među spokojno drveće
da napokon nađeš mir
i ono je izdajnički reklo – nestani!

NAJBOLJE JE BITI STABLO UZ RIJEKU

Takve ja ljude volim
koji svakodnevno gube svoje brodovlje
i svoj posao
te izmoždene svećenike rada
na koje se spustila mrkla noć
i koji se okreću na kraju ulice
s opšivenim obodom tuge
Nagluhi je njihov Bog
ispustio držak suncobrana
iznad njihove glave
te ih vuče na put
duboke zamišljenosti
Tako je zla kob htjela
smaknuti s glave
dječje lice mjeseca
a puzavi život
tu je, namiguje, iako je već otišao
zaklonjen sumornom tišinom
napipava put do tvoga pogleda
punog jada
Da, mnogi životi iskaču iz tijela
kao sićušne nemani
i prije nego što svaki od njih
zaboravi svoju nazočnost
došulja se starost kojoj je
najbolje biti stablo uz rijeku

ZAVOJITI MISLI OTRČATI U RUJANSKO POPODNE I OBUJMITI NEBO

Hvala Bogu!
Napokon odbacih očaj siromašnih
Ništa me ne potiče na sanjarenje
Sada mogu bezbrižno stariti
dopustiti krvi da polako isparava
Ubrzo ću poslušnim autom stići
u mračnu postojbinu. Čista blagodat!
Preda mnom se budućnost stere
Vrijedno je osvajati život ponovo
pa neka me opet razori
Iako se tome snažno otimam i vičem
bijah tek mladi grašak
beznadno zaljubljen u prolaznost
u dan bez dna, sličan pogrebu
ispunjen vrtoglavicom
Uslijedio je vjetar i neuredni oblaci
koji se još uvijek stide prekriti cijelo nebo
zapremiti sav prostor na mome licu
kao i sumnja da se može svukuda stići
zaustaviti se i oprostiti onima iza leđa
koji su nam bili zaštita
njihovoj tobožnjoj prisutnosti zahvaliti
Zapravo se pitam u rujansko popodne
ima li nešto divlje u ovom životu i njegovoj smrti
što može skrenuti s ceste
otrčati prečacem na ovaj ili onaj svijet
bez osjećaja smjera, obujmiti nebo
tu jasnu ideju cjeline
i na vrijeme dotaknuti zemlju
vrh planine, udubljenje doline
Vidjeti sebe kao tvrđavu
onako kako je vidi njen rušitelj

OBRIS KNJIŽEVNOSTI

Zamisli obris svoj
zatim ga lagano potjeraj
Ako ga neprestano tjeraš od hoda
Hej! Nakon toliko godina on hoda!
Dokle će stići pitaš se?
I još čuje, puši, pije, govori i jede
Jedući se opušta
ali zato hulja ništa ne čita
niti leti, iako to hoće
Najčešće spava
piše nešto u snu
probudit će se drugi put
ugodan i neopisiv
Možda će odzvanjati
kao pribor za jelo
ili briznuti u plač nizašto
zaštićen tek snom
a znamo d snova ima i ima
oni troše stvarnost
na velikim visinama
idu po nebu idu
pa se zamisle
svijaju od smiješna života dolje
jer dolje se sve može precizno izračunati
i dobra volja i neki odgovor
napet od adrenalina

*  *  *
Oči sna sve dobro vide
sve obrise, pa i književnosti
i zašto ih onda nepravedno
od sebe tjeraš
kada su nedjeljivo tvoji?
Svako njihovo napuštanje svijetli u tami
uzdiše i puše
Obris ti kima praznom orisanom glavom
šalje ti utjecajni vjetar nadređenih
tvom mučaljivom držanju kliče:
Obriši me ili me napokon slijedi!
Možeš proći kroz stotinu prozorčića
moga sna
Možeš napokon čitati
prekinuti telefonske razgovore sa svijetom
sve njih, i televizore od straha
pogasiti
Možeš popustljivo živjeti
čitajući
ili se ironično trzati u smrti
pisanja

RIJEČI: JEDINA NAŠA MAMA

Sumnjiv si mi užitak
na vrhu jezika svijete
U tvojoj me utrobi, crvenih vjeđa
pronašao izlazak sunca
u nekoj luci pokraj Baltimorea
ili bilo gdje drugdje
To je nešto što čovjek ne očekuje
komadić zajapurena života
u kojemu nećeš prevariti mrtve
urlajući kao životinja
buneći se protiv mrtve tišine
Treba vidjeti gdje je što na svijetu
i onda prognan ljubiti zviježđa riječi
koja su jedina naša mama


Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *