Slavko Mihalić (Karlovac, 16. mart 1928. – Zagreb, 5. februar 2007.), hrvatski pjesnik. Debitovao je 1954. godine zbirkom pesama Komorna muzika. Objavio je desetak zbirki. Po sudu kritike, jedan je od najboljih hrvatskih pesnika 20. veka. Pjesme su mu prevedene na 25 jezika.
Završio je pučku školu, gimnaziju, i maturirao, u Karlovcu. Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu hrvatski jezik i književnost. Piše od 14. godine. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pokreće književni mjesečnik „Tribina“ (1952.). Urednik je poezije u izdavačkom preduzeću „Lykos“. Krajem pedesetih godina sudeluje u organizaciji festivala poezije i glavni je urednik književnog lista „Književna tribina“. Kad je list obustavljen, odlazi u Društvo hrvatskih književnika, radi u kulturnom nedeljniku „Telegram“, više puta ga biraju za tajnika Društva, gdje pokreće „The Bridge“, reviju za prevođenje hrvatske književnosti na druge jezike, i zasniva međunarodne „Zagrebačke književne razgovore“. Godine 1967. jedan od sastavljača „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“. U teškim sedamdesetim godinama uglavnom prevodi, naročito sa slovenačkog, za što prima „Župančičevu listinu“. Postaje tajnikom biblioteke „Pet stoljeća hrvatske književnosti“.
Od 1984. je vanredni, a od 1991. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od 1995. dopisni je član Slovenske akademije znanosti in umetnosti. Od 1987. bio je glavni i odgovorni urednik književnog mesečnika Razreda za književnost naše Akademije „Forum“, a od 2000. predsjednik Društva hrvatskih književnika.
Zbirke pjesama objavljene su mu diljem svijeta.
Na hrvatski jezik prevodi i pesme iz Makedonije, preveo je neke pjesme Konstantina Miladinova.
Objavljena dela (do 2005.):
* Komorna muzika, Zagreb 1954.
* Put u nepostojanje, Zagreb 1956.
* Početak zaborava, Zagreb 1957.
* Darežljivo progonstvo, Zagreb 1958.
* Godišnja doba, Zagreb 1961.
* Ljubav za stvarnu zemlju, Zagreb 1964.
* Prognana balada, Kruševac 1965.
* Jezero, Beograd 1966.
* Izabrane pjesme, Zagreb 1966.
* Posljednja večera, Zagreb 1969.
* Vrt crnih jabuka, Zagreb 1972.
* Orfejeva oporuka, Zagreb 1974.
* Krčma na uglu, Trst-Koper 1974.
* Petrica Kerempuh, u starim i novim pričama, Zagreb 1975.
* Klopka za uspomene, Zagreb 1977.
* Izabrane pjesme, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 164, Zagreb 1980.
* Pohvala praznom džepu, Zagreb 1981.
* Atlantida, Beograd 1982.
* Tihe lomače, Zagreb 1985.
* Iskorak, Zagreb 1987.
* Izabrane pjesme, Zagreb 1988.
* Mozartova čarobna kočija, Zagreb 1990.
* Ispitivanje tišine, Zagreb 1990.
* Zavodnička šuma, Zagreb 1992.
* Baršunasta žena, Zagreb 1993.
* Karlovački diptih, Karlovac 1995.
* Približavanje oluje, Zagreb 1996.
* Pandorina kutija, Zagreb 1997.
* Sabrane pjesme, Zagreb 1998.
* Akordeon, Zagreb 2000.
* Močvara, Zagreb 2004.
* Posljednja večera, Vinkovci 2005.[2]
Književne nagrade:
* 1957. – Nagrada Društva književnika Hrvatske za knjigu pjesama „Put u nepostojanje“
* 1962. – Nagrada grada Zagreba za knjigu pjesama „Godišnja doba“
* 1967. – Nagrada Matice hrvatske za knjigu „Izabrane pjesme“
* 1970. – Nagrada grada Zagreba za knjigu pjesama „Posljednja večera“
* 1976. – Nagrada „Ivana Brlić Mažuranić“ za knjigu pripovijesti „Petrica Kerempuh“
* 1982. – Nagrada „Tin Ujević“ za knjigu pjesama „Pohvala praznom džepu“
* 1986. – Nagrada Fonda Miroslav Krleža – Zmajeva nagrada za knjigu pjesama „Tihe lomače“
* 1990. – „Goranov vijenac“ za zbirku pjesama „Ispitivanje tišine“
* 1992. – Godišnja nagrada „Vladimir Nazor“ za knjigu pjesmama u prozi „Zavodnička šuma“
* 1996. – Nagrada „Vladimir Nazor“ za životno djelo
* 1997. – Povelja „Visoka žuta žita“, za trajni doprinos hrvatskoj književnosti – 9. Pjesnički susreti „Drenovci 1997.“
* 1998. – Nagrada dnevnika „Vjesnik“ za književnost „Ivan Goran Kovačić“, za knjigu pjesama „Pandorina kutija“
* 1999. – Nagrada „Dobrojutro, more“ za trajni doprinos hrvatskoj književnosti
* 2000. – poetum oliveatus na manifestaciji „Croatia rediviva:Ča, Kaj, Što – baštinski dani“
IDEM PUT SVOJ UNATRAG
Uzalud se trudite
Jedan sam od onih koji stoje izvan
kruga
Ni za kakvu pobunu
Dobre volje da prepustim mjesto
drugome
Tek pustite mi moje snove
Raskidanu paučinu koju nastojim da
obnovim
Samo su mi prsti odveć odebljali
Vidjeh kroz pukotine i neću biti
onaj stari
Ostala je, dakle, samo volja da se
vjeruje
Lomna građa za tvoju sliku, svijete
Idem put svoju unatrag
Samo ljubav bit će znak da bijah ja
Težak teret stvoru kukavnom
Al ponijet ću ga – nije daleko
SÂM, JER TAKVA JE POBJEDA
Ne više strah; osjećam kako mi izviruju vučji
zubi
Ne više staza, zaboga, nasred polja zazivlje me
grmlje
Da mi bljesnu oči, vrane razmahuju prijezirom
Ne više sjećanje, obzirno ljudsko podrijetlo
Ne kuće, ne pločnici, ne mitnice
Nezasitne grudi segnule za snijegom
I neću zalutati: vjetrovi kažu cilj
Moj je na drugoj strani
Osjećam kako se krasno kesi fenjer mojeg
vučjeg oka
Ne više vrijeme; moji dvostruki koraci brže
napreduju
Lovci, još noćas ću stići
Na livadu što je izjela izdajničke tragove
Dozivajući silnog sebe na nebesima
Sâm, jer takva je pobjeda
ONI NE ŽELE TEBE
Ti bi da prkosiš goničima? O, ja znam mnogo
bolju osvetu: dočekaj ih, predaj im se; neka te
bace u tamnicu.
Oni ne žele tebe, nego tvoje bježanje.
ONA I TI
U osvit dana ma koje svitanje
stali ste na svijetloj granici
presječeni, na bijelom oštrom rubu
dva prevarena putnika
a njene ruke o tvojem polomljenom pasu
a tvoje ruke o njenim ramenima
dvoje išibanih dvoje prognanih
nijedne riječi u njenim uskim ustima
u tvojoj krvi oluja tamnih zvukova
tada i ma kada vas dvoje ničijih
u vrtlogu opsjednuta bilja
ona i ti na obali neke pjane rijeke
ti i ona i bijesan urlik vjetrova
meci ptica i mali omamljeni oblaci
da je čaša vina mogla bi vam biti svadba
mogao bi biti sprovod da je jedna svijeća