Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

DOŠ`O ZAGOR U SARAJEVO

PRAVIČNO UBISTVO – John Avnet (CINEMANIA 08)

Postoje vicevi u kojima počnete da se smejete već na prvu rečenicu i filmovi gde već na pomen glumačke podele obratite pažnju. No ništa gore ako posle efektnog početka ne bude još, i još, i još bolje

Naslov originala: Righteous Kill
Scenario: Russell Gewirtz
Uloge: Robert De Niro, Al Pacino, 50 Cent, Carla Gugino, Brian Dennehy
Žanr: policijski film
Trajanje: 101 min.
Proizvodnja: SAD, 2008.

Za razliku od vica čiji je početak u naslovu i koji je smešan do kraja, u najnovijem Avnetovom filmu grandiozna je samo glumačka podela, a posle su stvari manje-više obične i očekivane. Bebi Selimović ni traga ni glasa. To nipošto ne znači da je film urnebesno loš; naprotiv, sasvim je solidan i gledljiv.

Među gomilom savremenog američkog filmskog takoreći ničega, Pravično ubistvo čak budi sećanja na dobre stare filmove. No, paradoksalno, upravo taj kvalitet, tj. asocijacije u vezi s klasičnim detektivskim filmovima, čine ga lošijim. Jer, poredeći se sa savremenicima, Avnet je đene-đene, a propada tek u poređenju s onima koji su se kroz istoriju filma (kao npr. William Wyler u Detektivskoj priči) bavili istim ili sličnim prosedeom.

Možda je reč o opštoj entropiji i generalnom propadanju vrednosti, tipa da današnji intelektualci imaju manje kulture i znanja nego što su ih pre stotinak godina imali svršeni gimnazijalci. A možda samo Avnet nije bogom dan reditelj, nego vešt čovek koji je iz produkcije prešao u kreativniji domen bavljenja filmom.

Pada čoveku na pamet i misao kako bi Pravično ubistvo izgledalo da glavne uloge ne tumače ostareli velikani američke glume. Da su, npr., na njihovim mestima neki manje slavni ili čak anonimni glumci. Voleli De Nira i Paćina ili ne, činjenica je da bi tad stvar bila još gora.

Još bi vidljivije bile slabosti scenarija i pretenciozna režija koja muti plitku vodu paralelnim montažama, split-skrinovima…, ne bi li ta plitka voda izgledala dubljom. Jer, i u prošlosti su snimani filmovi u kojima su se zajedno pojavljivali James Stuart i Cary Grant, Burt Lancaster i Kirk Douglas, John Wayne i Lee Marvin, pa to pričama nije smetalo da budu odlične.

A da li je voda Gewirtzovog scenarija zaista plitka? Teško je to reći – scenario je samo predložak, nešto kao arhitektonski plan građevine koja završena može da izgleda baš kao nacrtana, a može i skroz drugačije. Po pojedinim delovima filma, reklo bi se, postoji verovatnoća da je scenario bio bolji, da je, recimo, lik koji tumači Paćino trebalo da bude mlađi od De Nira, a da je tzv. momenat poslednje napetosti trebalo da bude mnogo ozbiljniji i tragičniji.

Da je značenje celog filma trebalo da bude intonirano, od početka vođeno i na kraju izvedeno iz De Nirovog karaktera i delanja. O tome možemo da slutimo i na osnovu imena: jedan se zove Ruster (Petao), a drugi Turk (Tučin, mada bi bolje bilo da je Ćuran).

Petlovi se bore i pevaju, a Ćurani se prave važni i pućpuriču. Pevanje i pućpurikanje, tj. odnos poezije (umetnosti) i bilo koje, pa i policijske ideologije i njoj primerene etike takođe su mogli da budu razrađeniji, a možda su i bili. Sadomazohistički aspekt priče sa Carlom Gugino takođe je ispušten, mada je nudio svekolike uvrnute mogućnosti kakve nalazimo u pravim remek-delima.

Da li je sve bilo tako blizu a ipak nedostižno ili ga nije ni bilo, za gledaoca, na kraju krajeva, nije važno. Važno je šta je ispalo od svega. Rekosmo, solidan film, ali ne i remek-delo: situacija sve češća, jer remek-dela nastaju iz rizika, a kome je u Americi kinematografski rizik uopšte potreban? Samo onima koji nemaju šta da izgube ili onima koji ne mogu ništa da izgube. A Avnet u sredini srede ne pripada ni jednima ni drugima.

Izvor: Popboks Vladislava Vojnović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *