Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

NEMANJA ILIĆ – Izbor iz poezije

Nemanja Ilić, pesnik i esejista je rođen 10.09.1989. godine u Nišu. Pisanjem se bavi od srednje škole, uglavnom iz hobija i za potrebe, a na zadovoljstvo drugih ljudi. 2011. godine objavljuje svoju prvu knjigu, zbirku poezije i eseja pod nazivom ,,To malo proleće,, u izdanju Književne omladine Srbije.
Obitavajući u svetu katkad prizemnih, životnih, katkad apstraktnih, vrcavih senzacija, njegov radoznali tragalac hoda po ivici trenutka, razvlačeći ga, poigravajući se njim, tražeći i s lakoćom nalazeći u njemu magiju.

 

KAO PRAH ČAROBAN

Kao prah čaroban,
kao sat, kao dugi dan
po prilici nešto poput
šanse životne,
ja sretoh
oči tvoje,

poljubih usne medne.

Želeo sam
proći,
kroz te noći
što me vuku
u provaliju ljubavi.
Hteo sam, ali nisam
put pronašao,
kroz maglu padao,

u srcu tame završio.

Negde daleko
završio sam
pesmu o meni.
,,Kobni susret
beše danas,, – reče zvezda,

zvezda padalica….

Ja se sudbini u lice smejem.
Promešala je karte,
ubacila džokere,
dame su iste
crne i crvene,
ali meni je boli dosta –
ona, zbog koje
redove ove pišem je –

PIKOVA DAMA

 

FEDOR

Da li ti je drago
što me u okove tuge baci,
i što je zora crna, a noć hladna?

Vreme me je oslabilo.

Pa, zar mene mladog
bičevima i kundacima
da stroje?!

Jednom me pogledaj!
Jednom i nikad više.
Kad na svet drugi odem,
ne trazi senku iz dubina zemlje,
ne stvaraj me iz sažaljenja.
Ne budi me i ne pričaj o nama,
i o tom Fedoru, robijašu
prevelike ljubavi, tužne.

Dužna nisi pred Bogom.
Sve si ti odavno platila.
Sekira će moju glavu oboriti
i tebi u krilo će moje oči pasti.
Iz njih pročitaj šta mi duša krije.
Dok anđeli pevaju
poslednju uspavanku.

Na večni počinak
ide tvoj Fedor…

O, Fedore zašto?
Pitaće se mnogi, što ubih
sreću devojačku?
Ali niko za njim suzu neće pustiti,
njihova lica će se smejati.

Oh….. Aska, idi, idi i ne pati.
Makar se danas osmehni.
Napokon si me se rešila.

 

DEČIJI OSMEH

Tu gledaj, prozori tame,
gde se bude lica dece i njihove nade.

Prolazi vreme i ja kao u priči toj,
što kraja nema, sreću čekam, ali sreća ne dolazi….

Prevarim sebe, a i sudbinu, da će opet sve dobro biti.
Vraćam se na to mesto, što me obuzima i slabim pravi.

Nestaje i poslednja nada u bolje sutra, savladala me tuga,
Bol me ne boli, bol ne osećam, samo dečiji osmeh što me jačim pravi.

Nada da ću i dalje pisati o nama, o sudbini i meni, i za njih.
I taj njihov osmeh, k’o svetlo u tami tunela ovog života.

 

 

 

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *