Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

ROBERT PLANT – BAND OF JOY

Ko bi rekao da će tri godine nakon ploče koja je prodata u više miliona primeraka i dobila Grammy nagradu, Plant snimiti još bolju?

Muzika Roberta Planta već neko vreme ima mnogo više dodirnih tačaka sa Bobom Dylanom nego sa njegovim matičnim bendom Led Zeppelin. I hvala bogu da je tako. Ne zato što su Led Zeppelin pravili rđavu muziku, daleko od toga, već zbog toga što bi pokušaj kopiranje te faze Plantovog života u 21. veku izgledao groteskno. Da je on toga više nego svestan, dokazao je sa višestruko nagrađenim folk albumom „Raising Sand“ kog je pre pet godina snimio sa Alison Krauss, kao i sa ovogodišnjim „Band of Joy“ sa kojim je definitivno raspršio sve nade starih fanova koji su se nadali nekoj novoj „Stairway to Heaven“. Obe ploče su po senzibilitetu slične i obe sigurno plove country, folk, soul, blues i americana vodama, mada preovladava utisak da je „Band of Joy“ nešto mračniji i ne nužno, ali ipak, za nijansu kvalitetniji od „Raising Sand“.

Naziv albuma je omaž istoimenom Plantovom bendu sa kojim je svirao pre nego što je postao član Led Zeppelin, a čiju muziku on danas opisuje kao psihodelični blues. Kako sam kaže, ono što prevashodno povezuje tu njegovu staru grupu i aktuelni album je iskrenost u pristupu, koja je već nakon prvog slušanja ploče „Band of Joy“ više nego očigledna.

Kao i „Raising Sand“, i ovaj album čine obrade uglavnom folk i blues klasika. Možda najveće pozitivno iznenađenje je obrada dve pesme grupe Low „Silver Rider“ i „Monkey“, obe sa ploče „Great Destroyer“. Plant je sa njima uradio nešto slično što i Johnny Cash sa Reznorovom „Hurt“: potpuno ih je uobličio u vanvremenske teme za koje biste pre rekli da su tradicionali iz pedesetih nego da su delo indie-rokera iz 21. veka. Prvi singl „Angel Dance“ (u originalu je sviraju Los Lobos) karakteriše masivna ritam sekcija između koje se provlače zvuci inspirisani orijentom, Plantovom večnom fascinacijom. Country-pop u obradi grupe Milton Mapes „The Only Sound That Matters“ zvuči kao da je reč o pesmi sa nekog Whiskeytown albuma, dok je Richard Thompsonova „House of Cards“ mešavina gospela i bluesa, a za tu duhovnu atmosferu treba zahvaliti ponajviše pratećem vokalu folk dive Patty Griffin. Njen glas čujemo i u refrenu „You Can’t Buy My Love“, dok električna gitara u toj pesmi zvuči kao da ju je svirao Jack White lično. Van Zandtova „Harms Swift Way“ takođe zvuči moderno i, dok je slušate, potpuno možete zamisliti vožnju na nekom prašnjavom američkom autoputu, dok vas bendžom obojen tradicional „Cindy I’ll Mary You One Day“ katapultira u neko planinsko selo u Dakoti.

Plant ima 61. godinu a njegov glas i dalje zvuči moćno, iako više nije u stanju (a biće da to više i ne želi) da peva one visoke tonove po kojima je bio poznat u Led Zeppelin. Umesto toga, način na koji on danas peva neodoljivo podseća na glas nekog prophet storytellera koji je prošao „sito i rešeto“. Album je producirao lično Plant, a među odabranom grupom muzičara koji ga prate, pored Griffinove, nalaze se stari vuci američkog folka, kao što su multi-instrumentalista Darrell Scott (svirao sa Guy Clarkom, Steveom Earlom, Emmylou Harris), Buddy Miller (pratio Gillian Welch, Johna Fogertyja), kao i Byron House (bio u bendovima Dolly Parton i Sama Busha).

Dok slušate ovaj album, ispred očiju vam prolaze slike Dylanove, Fordove i Fitzgeraldove Amerike, kao i sav onaj mikrokosmos o kome već decenijama propoveda Žikica Simić. Iako većina pesama odiše mračnom atmosferom, ona nije ništa tamnija nego ona koja nas pronalazi u svakodnevnom životu. To što se na „Band of Joy“ nalaze obrade umesto autorskih numera nije nikakav minus, čak naprotiv – svaka od pesama zvuči kao da ju je Plant lično napisao, i svaka nosi težinu iskustva čoveka koji je u rock muzici proveo gotovo pola veka.

Umesto da muzikom koju karakterišu duge, dosadne gitarske solaže i glasom od nekoliko oktava prepisuje knjigu istorije, Robert Plant je rešio da napiše potpuno novo poglavlje. Upravo to mu je i pošlo za rukom, jer „Band of Joy“ može sasvim ponosno stajati pored antologijskih albuma Plantovog matičnog benda, iako sa njima nema gotovo ništa zajedničko, osim velikog poštovanja prema blues nasledstvu. Iako do kraja godine imamo skoro četiri meseca, nema sumnje da smo već sad dobili najozbiljnijeg kandidata za najbolji album 2010.

Izvor: B 92

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *