Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

ALEKSANDRA STOJKOVIĆ – Izbor iz poezije

Aleksandra Stojković, rođena je 13.05.1987. u Nišu. Student je niškog Filozofskog fakulteta na departmanu za književnost i srpski jezik. Njena velika težnja jeste oscilovanje između različitih vrsta umetnosti i povezivanje istih. Pored književnosti, veliki je ljubitelj fotografije, istorije umetnosti, filma, plesa (specijalno argentinskog tanga), grafike i tekstilnog dizajna, što se i prepliće sa njenim poetskim stvaralaštvom.

Aleksandrinu poeziju možete čitati na blogu Potpeticama u pesme, kao i na brojnim književnim sajtovima i forumima.

BLANCO Y NEGRO

Navlačim crne čipkane rukavice
i bisernobeli prsten na levu ruku.
Počinje igrarija svetlosti i tame.

Blanco y Negro

Borhes postavlja šah ploču u drugoj sobi.
Gle, beloputa kraljica nosi crveni karmin
i jaše skakača jureći preplanulog lovca.
Povuci potez! Pojedi piona! Pojebi kralja!

Blanco y Negro

U vanvremenom lavirintu Buenos Ajresa
plesač tanga (p)ostaje zbunjen i izgubljen.
Crno-bele cipele nestaju sa svetlom i tamom
od čega je ovaj grad sačinjen. Parque Chas.

Blanco y Negro

Treba večito nositi ružičasti dućan sa sobom
jer šarenolikost La Boce svetionik je mornarima.
Na modroj kaldrmi ove velike i razbludne ulice
prostitutka obrise bele dojke kroz crni negliže skriva.

Blanco y Negro

Precizno iscrtana crna crta ajlajnera i suzna beonjača.
Njišem se pred tobom dok Arolas na bandoneonu svira.
Svilena haljina otkriva blještave butine. Comme il faut.

Blanco y Negro

Milonga u predgrađu Bahia blanca i divlji Tango negro.
Bubnjevi i skaska o vatrenim, plemenskim orgijanjima.
Omamljeni ispijamo vino. Ti crno. Ja belo. Igra(mo)…

Blanco y Negro

 

PR(O)ZORIŠTE

Ova je soba
drugačija od ostalih.

Retro projekcija.
Retrospekcija.
Retro lekcija.

Nekoliko fotografija
i crno-beli svet
igra mi pred očima
i po drvenim vitrinama.
Lepo uštirkano milje,
miris starog nameštaja
i milje godina između nas.

P(r)ozorište našeg kreveta.

Suočavam se.
Sa tobom.

Uočavam.
Dvostrukog tebe.

Predočavam.
Mnogonagu sebe.

Ogledalna seansa i
kabare tvojih misli.
Pod-svesno razbiješ staklo.
Kaleidoskop…
Korseta.
Dupeta.
Haltera.
Brushaltera.

Zvuk potpetica
odjekuje salom.
Aplauz praznine!
Reflektori taštine.

Režiraš me. Režeš me.

Zoveš me
savremenom Lizom Minnelli.
Govoriš da sam nevaljala glumica,
jer ne glumim svoje orgazme.
Goriš me…

Sedim na stolici
raščepljenih nogu.
Polusuve graške znoja
svetlucaju na mojim leđima.
Diamonds are the girls best friend.
Diamonds and rust.
Dajmonion.

Šapućeš.
Zaboravljeni tekst
izgubljenog prevoda
i nestali, neotplesani korak.

Vrištiš.
U bes-početno.
Bes-središno.
Bes-krajno.
Sazvežđe naših tajni.

Režiraš. Režeš. Režiš.
Na mene. Po meni. U meni.

Rastežeš tangentu
između naših tela.
Cirkuzantkinja na žici.
Rašrafljuješ sigurnosnu mrežu.
Loviš me. Voliš me?

P(r)ozorište našeg kreveta
i reflektori topline…

PESMA OD KIŠE

Pod kišobranom
sakrivene misli,
u kut saterane želje.

Kiša šušti. Tišti.

Pišti alarm!
Obijena brava,
nestale devojačke lokne.
Poštenom nalazaču
pregršt orgazama.
Pljušte sokovi!
Nektari.
100 % voće
na usnama,
pod jezikom.

Dvoje pod kišobranom
i poljubac na raskrsnici.

Farovi autobusa,
brazde od svetlosti.
Kiša.

FRANCOISE

Gledao sam te d

ok se spremaš
za još jednu jutarnju posetu Balutsu.

Navlačiš crvene, svilene čarape
gledajući me u ogledalu.
Mamiš me svojim belim bokovima
i velikim oblim grudima.
Njišeš se preda mnom, Kupačice moja…

Nekoliko kapi parfema
i cela soba je obojena tvojim stilom.

Ah, Francoise, zaludela si
glavnog razvratnika i bludnika
svojim držanjem, pokretima, dodirima!

Ja, veličanstveni Lucifer, pred tvojim aktom
balavim i blentavo buljim kao sova.

Da se obojim u crveno
i vrisnem u nepovratno…
Da razbijem glavu
u hiljade komadića misli…
Da te dozovem… Još ovaj put…

Čemu to?

Sve je to suviše za tu priču, Francoise…
Samo i suviše.

Ali, čekam te.
Čekam te u kafeu Flora, bez obzira na sve.

*Inspirisano slikama Cileta Marinkovića: Još ovaj put, Čekam te u kafeu Flora bez obzira na sve, Jutarnja Balutsova poseta, To je i suviše za tu priču Fransoa, Razvratnik, Kupačica, Lucifer, akt i sova.

RAĐANJE MAJA

Maj je i ovog puta,
svojim kašmirskim kišama,
neumitno umivao Sunce
koje se izvijalo na grliću horizonta.

Pevci samo što su umukli i
zvonjava telefona razdraži kapke.
Kroz ćepenak čađavog prozora
zraci promoliše svoje njuške,
ulepljene od sopstvene svetlosti.

Dobro jutro, mili!
– Doviđenja…

Svet(l)o su mračna ova četiri zida
i ovo mrešćenje beba koje slavimo
svakog utorka svake pišljive nedelje,
pareći se kao pomahnitale, a jalove, životinje!

Maj je i ovog dana bacao senke
na tvoja naga i znojava leđa,
a tvoji su neumorni prsti svoj odmor
nalazili na mojim bradavicama ili malinicama,
kako samo ti umeš da ih nazivaš i žvaćeš.

Mili, usta su mi puna polena i ovo malo
zvezda što zvezdane mi se u venama
ti si rodio. Znaš, sinoć nas je Mesec zavodio
namigujući onim vragolanskim kraterima.

Divno su strasna ova četiri zida
i ove mlečne zavese od organdina
što svakog utorka mirišu na nas dvoje.

Tvoje ruke na mom vratu
i pokvarene kazaljke na satu.

Dvojednost ne zna za vreme. Razlistani trajanjem,
tu, u hotelskoj mahunarki, odišemo spajanjem.

Mili, raznizao ti se dodir po mojoj koži
i, sa prizvukom patetičnosti,
usuđujem se da izgovorim
da su mi vrat vile na rođenju ukalupile za tvoje ruke.
Usuđujem se da izgovorim
treptaj dok mi misli kao modle
prave srcolike pečate na tvom uzavrelom stomaku.

– Ne preteruj! To je jedan sasvim običan vrat za mene,
isti kao i svi drugi vratovi koji su kao golubija krila
drhtali pod naletima mojih šapata i poljubaca. A ovo…
Ovo je jedna sasvim, sasvim, sasvim obična pesma.

Mili, maj se uselio u mene i kruni me.
Ti tako divno ne znaš
kada da mi umočiš jagodice u maslačke!
I tako divno znaš da mi uteraš jesen u kosti.

Seti se, mili, bio je maj i
ti si izgovorio moje ime: Nežnosti…

TRINAESTOVANJE

Ona je rođena 13. maja.
Ona je imala čudnobraon cipele,
čudnobraon torbu
i čudnobraon kaiš u tonu.
Bližio se 13. septembar
i kiša je uveliko jesenila ulicama.
On je bio 13. osoba
koja joj je toga dana poslala SMS.
Ona nije imala kišobran,
ali je uprkos tome otišla kod njega.
On je bio u svojoj pamučnoj pidžami,
u svojoj sobi,
u stanu broj 13.
On je čitao.
Ona je bila sujeverna,
ali nije ubila crnu mačku
koja joj je presekla put.
Ona je izula svoje čudnobraon cipele
sa kožnom mašnicom koja se stalno odvezuje.
On smatra da je ta odvezmašnica
jako interesantna,
jer mu omogućuje pogled na njeno poprsje
kad se ona besno i odsečno sagne
da je umilostivi čvorovima.
Ona je napisala 13 oda mašni,
ali nikada nije uspela
da ih apostrofira kako treba.
On (je) tako divno ljubi.
Ona tako divno ume
da bude obnažena sa njim.
On ulazi u nju.
On se useljava.
Ona stenje.
Ona vrišti.
Ona i On.
On i Ona.
On je bio Ona je bila On.
On(a)…
Orgazmičnospiritulani zvuci
sexofonično su odjekivali posteljinom.
Everytime.
On je voleo da posmatra
njena blještavo gola bedra,
mladež kraj rumenog klitorisa
i meke bradavice boje cimeta.
Ona je grizla usne
gledajući ga dok govori.
On je govorio
o spajanju i prepoznavanju.
On je imao magnetičan pogled
i maleni mladež ispod desnog oka.
Ona je znala kada da umiri sebe,
pokida mašne na čudnobraon cipelama
i krene kući.
Kiša,
autobus
i linija 13…

MAČKA U BOEMSKOM DRUŠTVU

Napolju je kišilo.
Ispod nastrešnice
stare kuće prekoputa,
februar je zavodio
olinjale mačke
ulepljene od kiše i
sopstvene raskalašnosti .

Vazduh je mirisao na
uzavrelu mokraću
i obnažene grudi
raspojasane udovice.
Jedan je čovek,
obučen u crno,
skrivao ispod kišobrana
svoje bludništvo.
Misli o devojčici
zategnutih belih bedara
slivale su se sa kapima
i nervoznim koracima.

Tap, tap, tap, tap…

Pucketanje starog gramofona
tvoga oca i ploča Nine Simone.
Feeling good…
Kažeš da ti je pao.
Windows XP. Na računaru.
I da smo prinuđeni da muziku
slušamo ovako staromodno
dok ti ne reinstaliraš sistem.
Izgovor za romantiku. Ili erotiku.

Na platnu levog zida
filmske dive oživljavaju
svoje holivudske priče.
James Dean,
Audrey Hepburn,
Ingrid Bergman,
Grace Kelly,
Cary Grant,
Humphrey Bogart,
Marilyn Monroe,
Clark Gable,
Ava Gardner.

Na desnoj strani
Warhol,
Kandinsky,
Dali,
Miro i
drvene police
na kojima bitišu
Borhes,
Bukowski,
Cavafy,
Kafka,
Pekić,
Dostojevski,
Rimbaud,
Antić,
Andrić,
Crnjanski.

Boemština tvoje sobe.
Raspomamljuje.
Razgaljuje.
Raspaljuje.

Napolju je kišilo.
Unutra – kiša impresija.

Pomeram se od prozora
prljavog od prašine
i sedam na glomaznu fotelju
od drveta i šišanog pliša
boje mokrog peska.
I want a little sugar in my bowl,
Nina Simone zavodljivo prede.

Ulaziš u sobu, prilaziš mi i
pružaš šolju
slatkog kuvanog vina
sa cimetom i karanfilićem.
Graciozno prekrštam noge
u nadi da ću te omesti
u priči o Fridi Kalo
i začecima feminizma.
Zastaješ, počinješ da mucaš
i preskačeš čitave epohe
ne bi li dotakao avangardnost
mojih čipkanih samolepljivih čarapa.

Tekst-ura vremena.

Napolju je kišilo.
U sobi – mokri do gole kože.
Popaljen mirisom
vlažnih tkanina i sokova
što čekaju da pokuljaju,
širiš mi noge polako,
držeći me za kolena.
Aristokratske,
neosunčane butine
sevnuše i urezaše ti
se u zenice i meso.

Halapljivo i
gotovo nezgrapno
krećeš da me razapinješ
po naslonu naelektrisane fotelje.
Zaheftanih usana
brekćemo i uzdišemo.
Useljavaš se u mene
nezasitošću psa skitnice
dok Nina Simone ubrzava.
My baby just cares for me…
A ja se,
upornošću kakve device,
trudim da otrgnem
iz pomahnitalih ti šapa
i uteknem…
u vrtlog naše perspiracije.

Izvijam se dok mi nespretno,
poput nestrpljiva deteta,
otkopčavaš košulju i
zarivaš dlan u bregove.
Hiromantija. Venera proriče.
Razvratnost. Razuzdanost. Razularenost.
Fetižizam. Fanatizam. Fantazmagorizam.

Napolju je kišilo.
Ofucane mačke sklupčale su se
nakon udvaranja i parenja
ispod nastrešnice
oronule kuće prekoputa.
Glas Nine Simone i
pucketanje gramofona
preklapali su se udaranjem
kapljica o sims prljavog prozora.
I put a spell on you, ’cause you’re mine…

Kiša je prestala.
Sviće…

 

TANGO ROMANSA

Zagrljaj.
Tvoja ruka na mojim leđima,
jagodice srasle sa vrelom kožom.

Zarivam ti nokte u vrat.
Obraz uz obraz.
Dah kroz dah.

Vodiš. Pratim.
U nadanje se sunovratim.

Noge klize parketom
žustrim, strastvenim pokretima.
Sasvim sami pred svetom.

Žudnja. Život. Želja.

Muzika odzvanja ušima,
postaje sve moćnija i belja.

Puls. Pokret. Potreba.

Na podijumu za (č)igru,
podsvesni tango svesti.

 

VRTlog (SVE)NEMIRA

Ptice sa krilima od sunca.
Ispod neba.
Iznad glava.
Izvan svega.
Unutar kruga.
Vizionarska lava.
Vatromet.
Prasak.
Sperma.
Spirala.
Zvezdošejk.
Ciklično kretanje.
Životni remake.
Zamisliš broj.
Od jedan do deset.
Pritisneš Reset.
Utroba.
Početak.
Začetak.
U lavirintu vremena
zalutali predak.
Na putanjama svemira
proricani dečak.
Andromeda.
Nebeska Rg Veda.
Medovina.
Zvezdovina.
Bog i matematika.
Čovek i fantastika.
VRTlog mlečnosti.
Simbol večnosti.

 

OBESKRAJENI KJERKEGOR

Jutros me je Seren pozvao
u svoju zlatnu sobu.
Pili smo uobičajenu kafu
sa šećerom i cimetom
iz svetlo-plavih šoljica
koje mi je dozvolio da izaberem.

Serenov fetiš su šolje za kafu.

– Nikada nisam voleo zlat(n)o.
Varavo je, svetlucavo i asocira na jesen.
U jeseni nalazim beskrajnost sete.
Ne znam. Ne umem da objasnim.
Ima nečeg neobjašnjivog u seti.
Zar ti ne liči na histeriju duha
šuštanje lišća pod nogama?
Ili kiša? Ta beskrajno siva,
depresivna kišurina što se
sabira i oduzima i množi
u svojoj rasejanosti.
Ja, Seren Kjerkegor,
svečano izjavljujem da
mrzim jesen.
Dekorateri,
enterijeristi,
dizajneri,
okrečite ovu sobu u plavo!
Plavo, to je beskraj nepoznatog!
To je Bog!
Plavo je etičko.
Etičko, kao apsolutno beskrajno,
je važno po sebi
i nije mu potrebno gizdanje
da bi se bolje istaklo.
Draga, u ovoj sobi
više ne smemo piti kafu.
Ne smemo govoriti.
Jer, moliti se ne znači čuti govor samog sebe,
već znači ćutati,
produžiti se ćutanjem
i čekati,
dok Bog usliši molitvenika.

Jutros sam želela
da kažem Serenu da volim jesen.
Da budi ono najlirskije u meni.
Nisam.
Ostavila sam ga u svom tihom,
misaonom očajanju da čeka.
Neka!
U vazduhu je šarao cimet,
a na rubovima mojih usana
peckao je zadihani beskraj
sa plave, porcelanske šoljice za kafu…

Seren je imao sve,
samo nije imao muda da kaže Bogu NE.

 

2 Responses

  1. Uzivam uvek kad neko tako mlad pokaze da je „svoj“. Srpska poezija ima sta da ocekuje od ove devojke. Odlicni stihovi, ocarana sam, Aleksandra! Tvoje vreme dolazi!

  2. Pre svega, veliko hvala Nebojši Đorđeviću i Kultimu što je moja poezija „osvanula“ na ovako pedantnom i kvalitetnom sajtu za kulturu.

    Svetlana, drago mi je da ti se dopada. Hvala na divnim rečima, oduševljena sam.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *