Arsen Dedić je rođen u Šibeniku 1938. godine. U rodnom gradu završio je gimnaziju i srednju muzičku školu. Neko vreme studira na Pravnom fakultetu, no ljubav prema muzici ipak je jača, pa prekida studije prava i 1959. upisuje Muzičku akademiju, na kojoj diplomira u veljači 1964. Kao flautista svira u više ansambala i orkestara, osniva i vodi Kvartet flauta. Bio je član nekoliko grupa kao što su Zagrebački vokalni kvartet, Prima, Melos i dr. Osnovno mu je određenje muzika ali spajajući muzičke i poetske sklonosti prirodno je stigao do vlastitog kantautorskog govora, koji ga je najviše i obilježio.
Objavio je:
Objavljuje stihove u Poletu, Prisutnostima, Književnim novinama, Književniku, a prvi put je nagrađen je u splitskom Vidiku. 1971. objavio prvu knjigu – Brod u boci, koja je prodana u šezdesetak tisuća primjeraka. Zabranjena knjiga mu je sedamnaesta zbirka poezije.
O ZAVIČAJU
Zavičaj radi samo u srpnju i kolovozu.
Moj zavičaj je onoliko koliko ja odredim.
Zavičaj mi ne može odrapiti nekoliko godina naklonosti –
uvjetno.
Sunce tuđeg neba dalo je sjajnih rezultata.
Zavičaj je naivan.
Utrapi mu se tko god stigne.
Zavičaj ima skroman glazbeni ukus.
Najlošiji tekstopisci drmaju zavičajem.
Zavičaj ima kvadraturu vikendice.
Ljubav prema zavičaju je neuzvraćena.
Zavičaj na putu.
Zavičajem protiv zavičaja.
PADOVA
Usred zime
i ljeti
ovi su ljudi kao sveci.
Padova
Usred zime
i ljeta
svaka su vrata kao sveta.
Padova
Na svakog su od nas pale
sjene potopljene katedrale.
Padova
Ja bih još vrućine;
bez svjetla sam i topline.
Padova
Sve se oko toga vrti:
okus igre, okus smrti.
Padova
Nek’ se ova muka svrši,
il’ u tijelu,
il’ u duši.
MEDICINSKE SESTRE
mi nemamo svojih sestara
naše majke su na lomačama
moja sestra bačena je
u zajedničku šibensku jamu
bezimena
naše kćeri se progone
učeći djecu
koja nas ne prepoznaju
govoreći tajanstvene jezike
vi se drage sestre
bavite najgorim dijelovima naših tijela
a lažne suložnice
na našim gorkim temeljima
grade neuspjeli ljubavni stup
dok vi na ratištima
sakupljate u svoje tople dlanove
neposvećenu krv
naših vojaka
nastranu liječnici
ali ja vama cjelivam
promrzle ruke
pomodrjele kao
dvije sleđene skuše
* * *
Pejzaži bez mora
nemaju zapravo nikog svog.
Oni jedino prema vjetru
određuju svoju sudbinu.
Pejzaži bez mora
ne vide,
jer imaju crni povez
preko očiju.
Njihovi stanovnici
su zatvorenici.
Jedu zatvorski kruh.
Njihovi stanovnici
su osuđenici,
ali već se polako probija
nebeska svjetlost,
koje se djeca boje.
I sve se otvara
kao izgubljena knjiga,
dok more udara
u vrata i u prozore.
Čini se:
sve će se odjednom
otvoriti.
PROVINCIJSKI KINO
U provincijskom kinu
vrijeme kao da stoji
tamo su još na cijeni
jučerašnji heroji
i nikad neće stići
do onih jadnih sala
Bergman, Antonioni,
filmovi novog vala
U provincijskom kinu
loše filmove daju;
tamo i danas pravda
pobjeđuje na kraju