Luko Paljetak (Dubrovnik, 19. avgusta 1943) je hrvatski književnik akademik. Autor je brojnih zbirki pesama, knjiga za djecu, naučnih studija, članaka, eseja i antologija.

Rodio se i odrastao u Dubrovniku u kojem živi i radi. Studirao je hrvatski i engleski jezik na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zadru gdje je kasnije i radio kao asistent. Bio je reditelj i dramaturg Zadarskog kazališta lutaka te jedan od urednika Zadarske revije. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu odbranom disertacije, Književno djelo Ante Cettinea 1992. godine.

Vrstan je prevodilac s engleskog, francuskog i slovenskog jezika. Između ostalih preveo je i neka od djela Chaucera, Shakespeara, Byrona, Wildea, Joycea i Prešerna. Preveo je (zajedno sa Zlatkom Tomičićem) i zbirku pjesama makedonskog pjesnika Konstantina Miladinova .

Stalni je član HAZU-a i dopisni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (SAZU). Član je i brojnih književnih udruženja u Hrvatskoj i inostantstvu i dobitnik mnogih nagrada i priznanja. Urednik je časopisa Dubrovnik koji izdaje Matica Hrvatska ogranak Dubrovnik.

Mnoge od njegovih pesama su i muzički postale su nezaobilazni dio dubrovačke i hrvatske pop-kulture (U svakom slučaju te volim, Na Stradunu, pjesme za dječji zbor Mali raspjevani Dubrovnik i druge).

* Nečastivi iz ruže 1968.
* Tri farse 1981.
* Jutarnja kocka, 1983.
* Na rubu tijela, 1987.
* Slike s izložbe, 1992.
* Nevenka Arbanas, 1997.
* Pjesni na dubrovačku, 1997.
* Hrvatske teme, 1999.
* Pojmovnik Malog čovjeka, 2001.
* Lapadski Soneti Iva Vojnovića 2002.
* Sastavljanje Orfeja: Studije, drame, pjesme, ogledi, 2005.
* Skroviti vrt, 2004.
* Crna kronika, 2006.
* Grenlandski leptiri, 2006.
* Nevidljiva zastava, 2008.

Knjige za djecu:

* Miševi i mačke naglavačke, 1973., 1975.,1980., 1984., 1986., 1994.
* Slastičar orangutan, 1982.
* Ledomat tata, 1985.
* Roda u drugom stanju, 1988.
* Priče iz male sobe, 1989.
* Lavice na kavici, 1990.
* Duhovi sa Strahurna, 1995.
* Izabrane pjesme za djecu, 1996.

Neka od mnogobrojnih nagrada i priznanja:

* Nagrada Fonda A.B. Šimić 1968.
* Nagrada Ivana Brlić Mažuranić 1975.
* Župančičeva listina 1982.
* Orden Republike s brončanim vijencem 1984.
* Godišnja nagrada Vladimir Nazor 1985.
* Nagrada Lastavica 1988.
* Nagrada Tin Ujević 1990.
* Goranov vijenac 1995.
* Maslinov vijenac, poeta oliveatus,Croatia rediviva u Selcima na Bracu, 1996
* Godišnja nagrada HAZU 1996.
* Odličje Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996.
* Časna listina IBI-ja, međunarodne udruge izdavača knjiga za djecu, 2002.
* Zlatna povelja mira Linus Pauling 2005.
* Bosanski stećak 2005.
* Nagrada grada Dubrovnika za životno djelo 2005.
* Godišnja nagrada Vladimir Nazor (za roman Skroviti vrt) 2005.
* Godišnja nagrada Ksaver Šandor Gjalski (za roman Skroviti vrt) 2005.
* Kiklop 2005. za najbolji roman godine – Skroviti vrt
* Nagrada „Susreti pod starom maslinom“ 2007. – za cjelokupno stvaralaštvo za djecu; dodjeljuje Kulturni centar Bar, Crna Gora
* Nagrada Josip Sever 2008. – za zbirku pjesama Nevidljiva zastava

NEŠTO ČEMU JE MOŽDA IME BAŠ TO

Za savršeno jutro savršene i stvari
i riječi morale bi biti u svome čistom
poretku, kao lišće koje će, nakon zime,
osvojit opet granu taktikom onom istom
kojom se i ti služiš, pa ipak nešto kvari
čistoću jutra, nešto čemu je možda ime

baš to – ta savršenost

S DRUKČIJOM NAMJEROM SI DOŠAO

S drukčijom namjerom si došao ovdje, kratkom,
opipljivom i točnom, odatle počni, prije
napravi nacrt, čvrsto ogradu stisni, cvijeće
ne kupuj, beri usput, nemoj se služit slatkom
izlikom da će mjesec izići, nitko prije
izgubio se nije na takav način, neće

ni poslije se, to je prednost za kojom žudiš
od samoga početka, ono što misliš reći
prevedi prije nego progovoriš, nek traži
onaj te tko te želi naći jer to i nudiš,
tu svoju izgubljenost, samoću koju veći

nego si daruje ti ne zato da te tâži
nego da tebe čuje napokon, kao sebe

TVOJE POGLAVLJE

Toliko lišća pada i morao bi knjižar
postati, knjigoveža, u sveske ovo štivo
razasuto uvezat za one što će proći
ovuda druga pisma slijedeći, kao križar,
što nosi mač i oganj ulazi sunce živo
u ovu šumu, tvoje poglavlje sve do noći

ostaje otvoreno, zatim red po red pada
čitava epizoda, unatrag sve se počne
zbivati, kao ljubav jer ona uvijek vraća
na granu list, u krevet djevicu, ali sada
toliko lišća ima pod nogom, nitko točne
naputke nema nego sadržaj svatko shvaća

po svome, samo blijedo nagađajući tko bi
mogao biti onaj koji je kadar sve to
počiniti, tolike ljepotice osvojit,
protivnike tolike smaknut, jer tebi evo
uspijeva jedva ovaj poduhvat što ga lišće
zasipa da što prije izgubi mu se trag

NE ČUJEŠ JER TI GLAS, KOJI TI

Ne čuješ jer ti glas, koji ti druge stvari
govori, uho sasvim osvaja kao bludnik
kreposnu dotad, zrelu gospođu, daješ rukom
znakove da se niste razumjeli, da kvari
vika kristale zraka, žudiš za onim zvukom
u koji možeš ući kao u stari rudnik

napušten, vjerujući da još se može naći
ono što drugi nisu, tako i ljubiš, cijeniš
krùpicu dijàmanta na jeziku, u hrani
i starim cipelama, zbog toga put je kraći
nego će potrajati potraga, ali dani
postaju dugi, nekom znakove daješ, pjeniš

od napora se da im objasniš da ti glas,
koji ti druge stvari govori, ne da čuti
ni njihov glas ni tvoj, ni sebe, ali sve je
uzalud: oni viču toliko da tišina
postaje savršena, i tako čuješ sve

ČOVJEK KOJI PJEVA

Promatram iz dalèka čovjeka koji pjeva
a ne čujem ga, mogu izmislit bilo koju
pjesmu i stavit mu je u usta jer on zijeva
samo, bar što se mene tiče, a ipak meni
možda je namijenjena ta pjesma, kad je cijeni
toliko da je pjeva za sebe sav u znoju

nevidljivom također, koji se ipak cijedi
i meni jer ga gledam s naporom što ga stvara
ta udaljenost moja i njegova, u zraku
nastaje iznenada večer i možda vrijedi

uputiti se tamo, do njega, možda vara
oko me, ili čovjek, taj, koji pjeva, laku

namjestivši mi klopku u kojoj, kad mu priđem,
čeka me njegov (?) glas

PRVA STRANICA

Opisati bih htio strašne i lijepe čase
koji uslijedili su, iako znam da malo
shvaćamo u množini događaja što nisu
događaji za mnoge, jer vrlo mi je stalo
kako će, kad sve prođe, izgledati, kad zna se
jedva i kako bješe; kao kad sâm na visu

stojiš i u dolìni, pod maglom koja leži,
pokušavaš prepoznat mjesto zlog čina, stranu
ulice, stranu svijeta, smjer kreveta i kretnju
ruke niz tijelo, ili – zadatak još je teži! –
utvrdit mjesta slasti mògūće ili prijetnju
takva života; jedem prikladnu zato hranu,

nemrsnu, dosta zelja što pažljivo ga treba
očistiti od lišća slučajnog koje zapne
o srp, od lišća mnogih razloga, ništa ruka
ne smije drhtat, noge još manje, hljeba
svježeg se treba klonit, i bilo kakva zvuka,
dapače i tišine: ono što uho šapne

zbunjuje dušu, čvrstu i spremnu, koja čase
strašne i lijepe želi opisat, čase koji
uslijedili su s onim lijepim i strašnim koji
prethodili su potom

KOLJENSKI OTOCI

Pao je snijeg jer nebo ne pada, nebo pada
samo u tvoje oči, sjeverno nebo s mnoštvom
pataka koje lete ka tvojim koljenima
koja se dižu kao otočje neko negdje
dolje u toplim južnim morima gdje su školjke
novac a banke banke podataka i služe
za pranje protupravno stečenih užitaka
i kapitala koji na pijesku gubi ime
i prelijeva iz jednog pregiba se u drugi;
prepone preskačem ti u trci kojoj cilj je
na mjestu gdje cilj ì jest, sve drugo nema mjesta
nego je svugdje kao u snijegu nebo, ovo
koje je s njega palo samo u tvoje oči;
na otocima tvojih koljena tu sam palma
kokosova što njiše tvoj glas je dok mi nešto
govori na tom nekom narječju što je mnogo
starije nego šum valova oko tebe,
pretpostavljam da kada prevede ga se s jedne
na drugu stranu, što je gotovo nemoguće,
značenje mu je: čovjek koji je, snijeg na glavi
noseći, doplivao do netom otkrivenih
Koljenskih otoka

U VRIJEME KADA SVIJET SE

Došla je jesen, došla i ptice su bez srca
ostale, ništa drugo ne mogu sada osim
otići dok im trešnje ne vrate ga jer bozi
bave se samo geometrijom, sjenu kocke
dvostruke pomno prate trodimenzionalno;
kod mene obratno je, jesen je došla, srce
ne napušta me, ali bez sebe ostao sam
prateći tebe kao što seljak prati oblak
strepeći cijelo vrijeme dok grožđe ne ukrca
u kola, dok pod noge ne stavi ga, težinom
tijela u mošt u ništa pretvarajuć’ ga kao
što činimo nas dvoje, čas noga a čas grozd,
u dvostruku se kocku pretvarajući, sjenu
trodimenzionalnu bacajući na plohu,
nekada besprijekorno ravnu i izglačanu,
a sada sličnu nekoj naivnoj slici svijeta
u vrijeme kada svijet se stvarao, ali vina
već bilo je da njim se korigira ta slika
zbog koje bozi rado vole uzviknut: ptica!,
nakon što bljesnu munjom nalik na turiste što
škljocaju onom svojom idiot-kamerom