‘Candide’ je i duhovit i sabrano inteligentan i toplo emotivan, a pri tome otvara osnovna pitanja ljudskog postojanja.

ZAGREB – ‘Candide’ Jugoslovenskog dramskog pozorišta ima sve ono što ozbiljno kazalište treba dati publici: i zabavan i inteligentan, peckavo duhovit i emotivan, a pri tome otvara i temeljna pitanja ljudskog postojanja – zašto ljudi čine samo deset posto dobra od onih sto posto koliko bi mogli? I kako da živimo u takvom „najboljem od svih svjetova“?

Razumljivo, predstava dobar dio duguje predlošku velikog Voltairea, koji u svijet napučen zloćom i zločinima šalje svog Candida oboružanog nesalomljivom strašću da stvari vidi boljima nego što jesu.

Divne karikature čudaka

No, usprkos osebujnoj duhovitosti, oštrom jeziku i rijetko bistroj pronicljivosti, Voltaire je tvrd orah za postavljanje na scenu, jer priča o Candidovim potucanjima od nemila do nedraga samo je okosnica, gruba podloga na kojoj rastu divne karikature čudaka, zločinaca, od kojih svatko ima svoju priču i svoj ‘filozofski’ trenutak.

I upravo tu predstava u režiji Aleksandra Popovskog uspijeva – scenu po scenu, lik po lik, pažljivo slaže mozaik. Gluma se kreće u rasponu od persiflaže i karikiranja do mirne zabrinutosti i prave emocije. I čitav brojni ansambl besprijekorno surađuje, na čelu s Nikolom Đuričkom koji djeluje tako autentično vedar kao da je iskočio ravno iz Voltaireove cinične glave.

Valja prvo urediti svoj vrt

Pokret često duhovito nadopisuje riječi, a malobrojni rekviziti pažljivo su odabrani i odigrani. Scenografija i kostimografija bude raznolike asocijacije, sve do aluzija na suvremenost, ali to ni u jednom času nije ni napadno ni jednoznačno, kako to često biva s interpretacijama klasika. Svaka scena kao da je rađena u svom ključu, a opet sve djeluje homogeno tako da se trosatna predstava gleda s punim užitkom.

I kad se na kraju svi zlosretnici konačno ipak nađu zajedno i na miru, i na pitanje „je li bolje biti sto puta silovana i ostati bez polovine stražnjice ili ovako umirati od dosade“ odluče odgovoriti onom glasovitom Voltaireovom „idemo uređivati svoj vrt“, sadnice budućeg vrta pojavljuju se kao komadi krpe koji se, vezani, pretvaraju u začetak scenografije koju smo vidjeli na početku, dok je Candide još s pravom mogao vjerovati da živi u „najboljem od svih svjetova“. Lijepa posveta i kazalištu i nadi.

Voltaire nikoga nije štedio, a takva je i predstava

Predstava, baš kao ni Voltaire, nikoga ne štedi. Velike društvene sile, crkva, vojska, rat, razobličeni su razornom snagom cinizma bez priznavanja olakotnih okolnosti. Jedna od gotovo nadrealnih epizoda pokazuje liječnika u zatvoru (igra ga Srđan Timarov) koji dobiva zadatak da privede svijesti zatvorenika za daljnje ispitivanje. Umjesto da mu pomogne, on „propovijeda“ o tome kako „stolica vlada svijetom“, jer ljudi dobre probave su dobrodušni, a loša probava izravno stvara zloćudnost. Pritom, on ima izgled Krista i blag ton proroka. I dok prepoznajemo gotovo bolnu istinitost ovog prizora, ne možemo drugo nego smijati se do suza.

Izvor: Jutarnji.hr Iva Gruić