Emisija „Nedjeljom u 2“ počela je vrlo neobično, najavom voditelja Aleksandra Stankovića, kako po prvi puta nema gosta u emisiji te je pripremio gledatelje na nešto sasvim drugačije. Voditelj je u čuđenju gledatelje emisije držao oko tri minute, čitajući ni manje ni više, već Ustav Republike Hrvatske. I dok je bio uvjerljiv u najavi kako će sat vremena čitati Ustav, predstavio je gosta u studiju, glumca i redatelja Filipa Šovagovića, sina pokojnog Fabijana Šovagovića, legende hrvatskoga filma.

Filip Šovagović

Razlog Stankovićevom čitanju Ustava RH bila je upravo ideja Filipa Šovagovića i nekolicine ljudi iz Feral Tribunea da se napravi predstava koja će na jedan dokumentarni način prikazati svaki članak Ustava. Ideja nije zaživjela, no Filip je uspio na predstavi „Ilijada 2001.“ koja je svoju premijeru doživjela prije nekoliko dana.

Šovagović priznaje da mrzi premijere i da uglavnom bježi s njih.

– Predstave na premijerama su lošije nego one sljedeće. Oko dvadesete izvedbe je najbolje, ili se predstava raspala ili se sastavila.

Za kritike kaže da ih voli jer kritiziraju, a posebno se osvrnuo na kritiku Večernjakovog novinara koji je tekst napisao pod naslovom ‘Šovagovićeve bedastoće za srednjoškolce’.

– Srednjoškolci su gotovo jedina publika u kazalištu. Srednjoškolci su najbolja publika, reagiraju instinktivno. Ista stvar njima je tri puta smješnija nego meni.

S ocem u filmu ‘Sokol ga nije volio’

Priznaje da su ga kritike nekada pogađale i mišljenje drugih no danas je drugačije.

– Prije sam puno više privatno vjerovao ljudima u sugestijama. Ne znam, kaj ja znam, nemam pojma. Dugo sam bio bolesnik iz serije, ljudi po cesti urlaju za vama. Trebao sam se par puta obračunati s pijanim klipanima. Ne možeš se obazirati, a to što ljudi misle o tome, sad sam već prestar.

Šovagović se prisjetio mladosti u kojoj je uvijek težio svojoj buntovničkoj strani.

– Bio sam punker, onda sam bio pacifist, pa anarhist, onda sam bio šminker sa 17 godina, onda sam bio…upisao sam se na akademiju, pao sam svaku godinu, onda gluma pa režija.

Iako tek pred kraj emisije, Filip je progovorio i o svom pokojnom ocu Fabijanu Šovagoviću. – Ponosan sam na oca. Kratko me odgajao, jedna rečenica. Tada sam htio više, a sada vidim da je bolje bilo manje jer se možeš fokusirat na to bitno. Ja sam bio lud za njim! Kada sam bubnjeve doma svirao, tko ne bi poludio, bio sam izvan kontrole. On je puno radio, a posao je bio bijeg od doma, od moje punk faze. Kaj se tiče odgoja ja sam to usvojio, njegovu ogromnu ljubav za ljude. Imao sam sretno djetinjstvo.

‘Ako odbacim jugo-misli iz glave, odbacio sam pola mozga’

Danas, iako se suzdržava iznositi svoje mišljene i smatra da je neke stvari bolje ostaviti za sebe kako se ne bi zamjerio ljudima, priznaje da ne shvaća današnju Hrvatsku, politički gledano, te priznaje kao dan danas od rata ima tikove.

– Glupo je vjerovati non stop u jedno te isto. Sad vjerujem u film koji ću raditi. Meni je bilo neshvatljivo razdvajanje hrvatskog od srpskog, to mi je nejasno, engleski od američkog, hajde to postoji, ali je veća razlika između kajkavskog i čakavskog nego štokavskog i srpskog. To mi je nejasno, taj jezik je od prije podjeljen grafički, ali u principu riječi su gotovo identične.

Ako odbacim jugo-misli iz glave, odbacio sam pola mozga, to je iskustvo koje sam proživio, zašto da ga zaboravim. Vjerujem u budućnost, nekakav kolektiv, naša je sreća kaj smo mi tako mala nacija da nismo teoretski mogli napravit velik zločin. Mislim da hrvatska nacija nema razloga biti pesimistična. Bio sam u euforiji prije nego je počeo rat, a u ratu sam samo molio Boga da ne moram pucat, naoružan sam bio punih 6 mjeseci.

– Imao sam tikove iz rata, najviše od zvuka, top margarita me stresao. Imam tikove, rješavam ih, počeo sam svirati punk, dižem taj akustični nivo da ta globalna buka pomaže.

Na pitanje da li je Hrvatska profitirala od rata, Šovagović odgovara kako oni „emocionalno hendikepirani rat nisu ni osjetili, hipremotivni imali su strašne probleme u ratu, a to generira probleme i prema njihovim familijama.“
– Hrvatima bi bilo genijalno da se smiju, zaborav je najjači lijek i vrijeme, no to je užasno teško, ali to će na kraju biti jedino rješenje. Ljudi nisu shvatili da ih može spasiti jedna ideja.

Alkohol, žene, sapunice…

Iako je dao do znanja da ga crkva ne zanima te o toj temi nije želio previše razgovarati, povukle su se teme alkohola, žena, glume u sapunicama, ali i prozivkama da je izdajica s kojima se Šovagović morao nositi.

– Ustaša, ljevičar, sotona, izdajica, tak su me zvali. Ja ne mogu biti izdajica, ja sam na pola opusa od Krleže. Kada je on napisao Balade Petrice Kerempuha imao je godina kao ja sada. Kad riknem to ostaje, ne ide nikuda. Ako će narod to tretirati kao izdaju, onda sam ja u pravu kad tvrdim da je to sve apsurd.

– Na šanku su pale velike ideje, i za stolom i na ručkovima, velike ideje su slučajne, samo treba ustrajat da do tog slučaja i dođe, rekao je Šovagović na pitanje o alkoholu.
– Mislim da sam umjeren, ljudi bi trebali bit umjereniji u alkoholu, pogotovo ovi kaj voze.

Kada ga je Stanković pitao što je problem kod žena, Šovagović je kao iz topa odgovorio „Sve!“.

– Što nije? One su kao težile emancipaciji, po meni one vladaju. Kazalište, tko su ravnateljice? Već su se probile, a sad već drmaju. Ne vidim da su žene ugrožene, nemate ni jedno društvo za zaštitu maltretiranih muškaraca, frajeri su kreteni, meni je to jasno, agresivni su, neka nesretna generacija koja je nasljedila taj odnos prema ženama, prije to nije bilo nigdje – prava žena. Meni je kćer pametnija od mene, vjerojatno će sljedeće generacije žena biti sretnije nego sada.

Šovagović je jedan od rijetkih glumaca koji u hrvatskim sapunicama ne vidi ništa loše.

– Ja ne želim govoriti o sapunicama na način na koji govori većina, dobro je da proizvodite domaći program. Imat ćete 48 sapunica, neke će biti užasne, neke katastrofa, neke najbolje. I na filmu ima taj zakon, to jedino ne postoji u kazalištu. Meni je ok da je domaće.

Izvor: Vecernji hr I. Vidović