Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

DEFILE LJUDI KOJI SU NAS MRCVARILI

INTERVJU: Alisa Stojanović

Licemerje maskiranja identiteta evropskog građanskog društva i zapitanost nad svrhom postojanja čitavog civilnog sektora u modernim demokratijama čine težište predstave koju pripremamo kaže za „Blic nedelje“ rediteljka Alisa Stojanović, koja ovih dana na scenu postavlja komad Jasmine Reze „Bog masakra“.

Alisa Stojanović treći put režira predstavu po delu Jasmine Reze. Predstavi „Bog masakra“ prethodile su predstave „Art“ i „Tri verzije života“. Premijera predstave „Bog masakra“ biće održana u Ateljeu 212 u prvoj polovini decembra.
Sve veći broj ljudi u svetu ne razume paradoks utrošenog vremena, para i organizacione logistike i socijalne energije u neprofitne sisteme koji se bave zaštitom ljudskih prava kada na planeti vlada konstantni konflikt sa nekoliko užarenih ratnih buktinja – dodaje Alisa Stojanović.

U Francuskoj je kritika „Boga masakra“ ocenila kao najbolje delo Jasmine Reze. Koliko će vaša predstava uspeti da komunicira sa publikom u Srbiji?

– Zaplet komada je krajnje banalan i ljudski svakodnevno opravdan jer dva bračna para u susretu razrešavaju koškanje njihove dece u parku. To su dve emancipovane evropske porodice koje se nalaze u očekivanoj životnoj situaciji. Kao i u realnom životu, skupštini, Ujedinjenim nacijama… sukobe rešavaju ljudi koji im nisu prisustvovali. S takvom postavkom predstave veliki deo publike će se odmah poistovetiti. Komad „Art“, posle kojeg su Jasminu neki zluradi kritičari nazvali građanskom komercijalnom spisateljicom, igran je u Ateljeu 212 devedesetih godina prošlog veka kada je u stvari celo područje Balkana upoznalo njenu genijalnost. Za mene je taj komad klasika XX veka. Za razliku od „Arta“, „Bog masakra“ je smešten u aristotelovsko jedinstvo vremena, mesta i radnje, što je zapravo izrazito klasičan koncept građanskog pozorišta. To je Jasminino sarkastično razotkrivanje poroznosti stubova modernog društva i podsmeh teoretičarima teatra koji termin „građansko“ upotrebljavaju s pejorativnim predznakom.

U evropskim pozorištima najveće glumačke zvezde tumače likove u predstavi „Bog masakra“. Kako ste izabrali glumce za vašu predstavu?

– Jasmina je sama režirala „Bog masakra“ u Francuskoj. Izabel Iper je za tumačenje jedne od uloga dobila najznačajnije francuske pozorišne nagrade. U Londonu glavnu ulogu igra Ralf Fajns. Menadžment koji se bavi plasiranjem dela Jasmine Reze dobio je biografije glumaca iz Ateljea 212 i zbog odlične izvedbe predstave „Art“ bili su saglasni da „Bog masakra“ u Beogradu igraju Svetozar Cvetković, Dušanka Stojanović, Tihomir Stanić i Jelena Đokić. Jako im je stalo da organizacioni momenti budu dovedeni do savršenstva i da zvezde igraju njene komade.

Koliko i kako tranzicione okolnosti utiču na pozorišnu produkciju u Srbiji?

– Kod nas je tranzicija trajala kratko, a potom smo se svi kao društvo survali u ponor najokrutnijeg kapitalizma. Ljudi su polako počeli da relativizuju svoje kriterijume zbog siromaštva i sve boljih finansijskih ponuda različitih televizija. Glumci hrle na televiziju zbog više para, brže popularnosti i manjeg napora. Nikad u istoriji nije bilo dovoljno para za pozorište, ali mi se čini da danas ne postoje uporišta u kojima bi umetnik stvarao etičke i moralne kriterijume.

Da li ste nezadovoljni aktuelnom situacijom u društvu?

– Ministar policije je čovek kojeg smo gledali preko kordona za vreme građanskih protesta. Mnogi ljudi su oprali svoje biografije i više niko ni za šta nije odgovoran po principu šta je bilo – bilo je, idemo dalje. To je strašna poruka za ljude koji su u Srbiji živeli proteklih dvadeset godina a nisu okaljali čast. Mnogi moji prijatelji se osećaju glupo jer u javnom životu po prijemima defiluju ljudi koji su nas mrcvarili godinama. Sada su bogati i prihvatljivi članovi društva. Pitanje ukusa i mere za glumca nije pitanje bolje ponude. Radost umetničkog stvaranja nadahnjuje ljude s kojima radim. Ljudi sa stavom i idejom srećni su kada stvore zanimljivu pozorišnu predstavu. Zla su vremena. Ne osuđujem nikoga, ali sam srećna što neko drugi arči svoje ime i budućnost u populističkim idiotarijama na televizijama.

Da li vam smeta komercijalizacija programa Radija B92 pošto ste direktno učestvovali u njegovom osnivanju?

– Ideju o politički angažovanoj omladinskoj radio-stanici koja emituje modernu muziku i revolucionarno se obračunava sa represijom režima izneli smo tada avangardno, emocijama i požrtvovanjem. Vremena su se promenila, pa je B92 postao medijski i izdavački sistem. Okolnosti u kojima danas radio funkcioniše znatno su se promenile i zbog velikog izbora različite muzike na internetu. Niko više ne sluša radio da bi čuo neki bend, kad s interneta može da skine čitav album. Gorica Nešović je kao sadašnja direktorka Radija B92 preuzela na sebe žrtvu vremena, jer je aktuelni komercijalni program najslušaniji u Srbiji. Sigurna sam da u nekom segmentu programa postoje zanimljivi sadržaji za ljude koji su B92 slušali neposredno po njegovom osnivanju.

Vaš brat od strica Uroš Stojanović debitovao je filmom „Čarlston za Ognjenku“. Sada je u Holivudu. Koliko je spreman za iskušenja najveće industrije zabave?

– On je već „opasan“ reditelj. Ludo talentovani čovek novog vremena. Razume se u novotarije digitalne tehnologije i jasni su mu potencijali filma kao medija u budućnosti. Film će se u budućnosti suprotstavljati televiziji vizuelnom atrakcijom. Uroš je toga svestan i samim tim spreman za Holivud. On je već studentskim filmom „Vešala za dvoje“ potpuno fascinirao holivudske producente. On je osetljiva duša, ali renesansno maštovit umetnik. Ponudio mi je tri uloge za „Čarlston“ i da bih pomogla bratu i bila zapažena, odabrala sam epizodu u kojoj tumačim lik žene s bradom. Dobro smo se proveli na snimanju.

Mediji zaobilaze uspehe mladih

Kao predavač na FDU susrećem se s različitim ambicijama i percepcijom pozorišta. Mnogi od studenata razumeju šta radi Jožef Nađ, ali je vrlo teško da takve projekte ostvare kada počnu da stvaraju. Teško je probiti se do medija. Snežana Trišić je naša studentkinja koja je dobila prvu nagradu na Festivalu pozorišnih škola u Brnu u maju ove godine. Režirala je „Porodične priče“ Biljane Srbljanović i dobila prvu nagradu u konkurenciji 15 pozorišnih škola. Milan Nešković je prvi naš diplomac u Evropskoj uniji. On je režirao „Šine“ Milene Marković u saradnji s ljubljanskom Akademijom i predstava je izvedena na Festivalu u Piranu. Njihov uspeh nije stigao do medija – kaže Alisa Stojanović.

Izvor: Blic Online Aleksandar Nikolić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *