Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

SAJAM KNJIGA JE LEKCIJA O VREMENU


INTERVJU – MOMO KAPOR, POPULARNI SRPSKI KNJIŽEVNIK I PRIZNATI SLIKAR


Pisati o sebi za mene je narcisoidno, zapravo nepristojno. Važno je zabeležiti vreme i druge ljude koji su činili naš život

Jedan od najpopularnijih i zacelo najčitanijih srpskih pisaca Momo Kapor na ovogodišnjem sajmu knjiga u Beogradu imaće pune ruke posla. Naime, nedavno su iz štampe izašla četiri nova naslova koje će Momo Kapor potpisivati svojim čitaocima. Pored novog, dopunjenog i proširenog izdanja njegovog romana „Ispovesti“, koji je objavila Srpska književna zadruga, tu su i dve knjige o Beogradu, i konačno monografsko izdanje koje Momu Kapora otkriva kao vrsnog slikara.

Potpisivaćete čak četiri nove knjige na štandovima svojih izdavača. Kakav je to osećaj?

– Imam neprilično mnogo novih knjiga. Ruka će da mi se ukoči od silnog potpisivanja, a lice će da mi se isceri od lažnih osmeha i pitanja poput onog: „Da li je to za Vas, gospođo?“. Najpre se pojavljuju moje dve knjige o Beogradu, pod nazivom „Magija Beograda“, jedna na srpskom, jedna na engleskom. Izdanje na engleskom namenjeno je za strance koji žele da upoznaju duh Beograda i za keve koje tu knjigu kupuju da je šalju svojoj deci na Zapad da bi njihove žene strankinje ili njihovi muževi stranci upoznali Beograd iznutra. Obe knjige izdao je „Knjiga komerc“ iz Beograda. Kao novo izdanje pojavljuje se moj roman „Ispovesti“, koje je Srpska književna zadruga objavila u stotom, jubilarnom kolu, a koje je rasprodato za mesec dana, pa smo se odlučili da štampamo novo, prošireno i dopunjeno izdanje.

Prvo izdanje vašeg romana „Ispovesti“ je rasprodato za samo mesec dana. U međuvremenu ste roman proširili, dopunili pričama o nekim svojim prijateljima koje niste spomenuli u prethodnom. Ko je sve „ušao“ u novu verziju „Ispovesti“?

– Pišući ovu biografiju nisam zaboravio da u nju unesem nekoliko starih prijatelja koji su bili deo mog života, tako da su se na novih sto strana našle priče o režiseru Bori Draškoviću, mom starom drugu koji je režirao moje prve drame, o Italijanu Mariju Faneciju koji je režirao mojih deset TV drama, o nekadašnjem prijatelju Arsenu Dediću, o Igoru Mandiću, koji me je branio od zlonamernih kritičara…

BESTSELER PISAC

Momo Kapor je srpski bestseler pisac i tu je tačka. Kako je to biti bestseler pisac ovde i sada?

– Kada me neko nekom strancu predstavi kao srpskog pisca bestselera i on me upita koliki su mi tiraži, ja slažem i utrostručim ih, ali i to izazove kod njega blagi osmeh jer su to u inostranstvu tiraži po lokalnim univerzitetima. Ali, ja sve više ne podnosim bestselere. I najdraže su mi knjige izuzetno malih tiraža, kao što je bio onaj u starom kolu Srpske književne zadruge, gde je pravilo za sve tiraž od hiljadu primeraka..

Izašla vam je i likovna monografija…

– Na kraju, kao kruna svega, na Sajmu će biti predstavljena velika monografija o mom slikarstvu. Dobio sam tek prvi primerak koji je objavila štamparija „Zagorac“ iz Beograda. Mada veoma velika po obimu i broju reprodukcija, ova monografija je samo delić mog slikarskog rada, jer su mi platna rasuta po svetu gde sam slikao. Najveći broj mojih slika je u NJujorku, Briselu i Ženevi. NJena zanimljivost je i u tome što je izdavač plašeći se visokoumnih pregovora kritičara odlučio da ja sam napišem predgovor. Jer, ko poznaje bolje najlošije strane mog slikarstva od mene samog, ali, bar neće biti dosadno. Za jednog pisca i slikara mislim da je to dovoljno.

Izjavili ste da ste u ovoj knjizi „prelomili sebe kroz druge“. Kako ste to učinili?

– Pisati o sebi za mene je vrlo narcisoidno, zapravo nepristojno, što bi neko čitao o mom detinjstvu, prvim ljubavima i kako se osećam kao star čovek. Ali, važno je zabeležiti vreme i druge ljude koji su činili naš život. Pisati o njima i o tim uzbudljivim događajima u vremenu gladi i nemaštine, Informbiroa, hladnog rata i izlaska iz tame, o prvim prevodima zapadnih pisaca koji su počeli da se pojavljuju, o vremenu blagostanja prekinutog ratovima u kojima sam upoznao glavne protagoniste zahvaljujući tome što sam bio ratni reporter i što su mi uglavnom bili prijatelji. Mogu mirno da kažem bez lažne skromnosti da su to osnovne vrednosti ove knjige koja ih čini zanimljivim.

Knjiga, po vama, predstavlja i svojevrsno obraćanje onima koji nas dele na evropejce i one koji su za povratak u mračnu prošlost, aludirajući pri tom i na vas kao zagovornika povratka u „mračni srednji vek“. Šta mislite o tome?

– Pravo je i dužnost uzeti kao ulogu za sebe da proglasite evropejcem, a neke druge poludivljim Kurdima, ako taj neko ko je preuzeo ulogu sudije nema čak ni pasoš, a od stranih gradova video samo Temišvar i Segedin. Ko su oni? Provincijalci. S druge strane, nema građanina u Srbiji koji nije evropejac, koji nije od detinjstva sanjao Evropu i plaćao tu svoju ljubav progonima sa Istoka sve do 1948. Pola Srbije je otišlo da živi u Evropi. Šta su oni? Evropejci, naravno. I sada neko odlučuje i ne pitajući vas jeste li za Evropu ili za mračni srednji vek pod Rusima. To je za mene novi Informbiro, kada od naše odluke zavisi hoće li vas poslati na novi Goli otok.

Šta za vas kao pisca predstavlja sajam knjiga?

Za mene je svaki sajam velika lekcija o vremenu. Naime, pre pedeset godina sam došao na sajam prvi put kao mlad student likovne akademije. Imao sam đubretarac koji i dan-danas nosim. Ne baš taj, ali isti tip kaputa sa kapuljačom. Ukrao sam na tom sajmu jednu knjigu, Selindžerov roman „Freni i Zui“ tako što sam je spustio u kapuljaču. Na štandu „Prosvete“, gde sam knjigu ukrao, odmah su po nestanku knjige krenuli da nas pretresaju, no knjigu koja je bila u mojoj kapuljači nisu našli, jer kapuljače nisu ni pretresali.

Izvor: Glas javnosti Mila Milosavljević

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *