DOBRIŠA CESARIĆ (1902 – 1980). Hrvatski pesnik Dobriša Cesarić rodio se na početku 20. veka, 10. januara 1902. godine, u Slavonskoj Požegi, od oca Ðure, inženjera šumarstva, i majke Marije rođene Marković, Ogulinke.
Detinjstvo provodi u Osijeku, gde završava osnovnu školu i četiri razreda niže gimnazije. U jeku prvog svetskog rata, 1916. godine dolazi u Zagreb, grad u kojem maturira, u kome se 1920. godine upisuje se na Filozofski fakultet i grad koji će postati i ostati njegov grad. Povremeno odlazi u inostranstvo – Italija, Njemačka, Bugarska.

Kraće je vreme pomoćni reditelj u Hrvatskom narodnom kazalištu, zatim činovnik Higijenskog zavoda, (niz godina bibliotekar Škole narodnog zdravlja), pa činovnik Ministarstva narodne prosvjete. 1945. godine postaje urednik Zore, izdavačkog preuzeća Hrvatske. 1951. godine izabran je za člana Jugoslavenske akademije nauke i umjetnosti.

Cesarevićeva poezija traje i živi već pola veka. 1916. godine objavljena mu je u „Pobratimu“ pjesma „I ja ljubim…“. Pesmom „Buđenje šume“ javio se prvi put u jednom izrazito književnom časopisu, u „Kritici“ 1920. godine. Sarađivao u mnogim časopisima: „Savremeniku“, „Književnoj republici“, „Književniku“, „Kronici“, „Kritici“, „Literaturi“, „Hrvatskom kolu“, „Hrvatskoj reviji“, „Republici“… 1923. godine pokrenuo je zajedno s Vjekoslavom Majerom časopis „Ozon“.

Cesarić je pisao lirske pesme i pesme u prozi.

Napisao je zbirke pesama:

• Lirika, 1931
• Osvjetljeni put, 1953
• Goli časovi, 1956
• Spasena svjetla, 1938
• Izabrani stihovi,
• Knjiga prepjeva,
• Proljeće koje nije moje,
• Izabrane pjesme,
• Slap, 1970, 1974, 1984
• Voćka poslije kiše, i

• Književne nagrade: Nagrada Vladimir Nazor

BALADA IZ PREDRAĐA

….I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi…

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše—
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

POVRATAK

K’o zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti- velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi-
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat k’o stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas veži
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
K’o sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srce se dići-
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.

K’o zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me.
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

PJESMA MRTVOG PESNIKA

Moj prijatelju, mene više nema.
Al’ nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
samo je dio mene koji spava.
I tko je čita – u život me budi
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
jeseni svojih nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
u zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
u stihove. U žaru sam ih kovo.
Al’ zatvoriš li za njih svoje srce,
oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bi da živim
u grudima ti. Sve svoje ljepote
ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
sve što mi vrijeme nemilosrdno ote,
sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
sve uspomene – o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koji zlati
sve čeg se takne. Ja topline hoću
i obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! I zvijezda, kojih nema
u mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
i biti ljubljen, moj neznani druže.

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
sve moje stihom zadržane sate,
sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba.

JEDNE NOĆI

Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema.

MALA KAVANA

Mala kavana.Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje-
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece ljubav je u meni rasla,
Al nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l’ mogo sam slutiti ovoga jutra,
Blijed još od probdite noći,
Da ću ti meko šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?

U SVJETLOSTI

Već očajan i lišen moći,
Ja nisam očekivo spas.
Tada u čemernoj samoći,
Tvoj nježni začuo sam glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na život nov.
I ti mi ruku svoju pruži,
I ljubav nas u jedno združi.

Kako je duga bila noć
U kojoj, draga, tebe snivah!
Već mislio sam: nećeš doć.
I rekoh: ona ti je živa
u tvojoj želji, tvome snu,
al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroči
Ta, čije divne čekaš oči.

A gledaj: nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Ugušiše u srcu krik.
Očima tvojim obasjani
Protiču sada moji dani.
Raskošan, rujan, vedar, žut,
Otvara jesen za nas put

Pođimo zagrljeni ,draga,
U ovaj začarani svijet;
U ljubavi je čudna snaga,
Što korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka sreća svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.

SLAP

Teče i teče, teče jedan slap;

Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Tiho, o tiho govori mi jesen
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama

PJESMA O TIŠINI

Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća.

Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom,
Ili ti ruku položi na rame.

Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.

OBLAK

U predvečerje, iznenada,
ni od kog iz dubine gledan
pojavio se iznad grada
oblak jedan.

Vjetar visine ga je njih’o
i on je stao da se žari,
al’ oči sviju ljudi bjehu
uprte u zemne stvari.

I svak je iš’o svojim putem
za vlašću, zlatom ili hljebom,
a on, krvareći ljepotu,
svojim nebom.

I penjao se sve to više
k’o da se kani dić do boga;
vjetar visine ga je njih’o,
vjetar visine raznio ga.

VAGONAŠI

Mi stanujemo u vagonu
Što nije nikada na putu.
U jednom kutu nam je krevet,
A kuhinja u drugom kutu.

Tu svaki vagon dimnjak ima,
Željezni, nakrivljeni tužni.
U ovom kraju stareži i dima
Najljepši dan poružni.

A naša ulica je duga,
Duga,
I čudno ime ima:
Napuštena pruga.

Sve kuće brojeve imadu,
Pa ima ga i naša, Bože moj,
Al nema tako velikog u gradu
K’o naš bijeli željeznički broj.

I vrt imade naša kuća:
Ukraj pruge drač,
Da igrajuć se u njem’ djeca
Zaborave na glad i plač.

U nedjelju, kad stane rad,
Eh, onda bijeda pije, pije,
Zapjeva ne’ko hrapavim glasom,
A ne’koženu bije.

Alkohol ubija… znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.

Sada je ljeto… veliko, zlatno.
Odoše bogataši iz grada
Da traže odmora po svijetu,
Al’ mi smo tu, mi roblje rada.

I naše oči dalje gasnu,
I znoje se u radu dlanovi;
Umjesto nas putovahu svijetom naši stanovi.

Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.