Iako ne nude ništa epohalno novo, četiri Štulićeve pjesme upotpunjuju taj izniman opus i raspaljuju maštu ljubitelja njegovih stihova, uopće njegova djela i djelovanja.
Nepotpun bi bio svaki opis hrvatskoga pjesništva osamdesetih godina koji bi zanemario stihove Johnnya Štulića. Obilježavaju ih izravnost, angažiranost, urotnički potencijal i urbani slang. Oni su temelj senzibilnosti koja je postala metaforičkim susretištem književnosti i rock&rolla, te brisanja opreka visoko-nisko, elitno-trivijalno i sl. Iako su nam mnoge glazbenike rado predstavljali kao pjesnike, jedino su Štulićevi (i Arsenovi) tekstovi ostali autentični i na papiru.
Četiri dosad nepoznate Johnnyeve pjesme nedvojbeno su poslastica za njegove brojne poklonike. Svaka podsjeća na njegove pojedine motivske, tematske, idejne, ritmičke i stilske opsesije. Međusobno se prilično razlikuju, te je umjesno pretpostaviti da su nastale ili u različitim razdobljima ili da su plod naglašeno različitih raspoloženja.
Pjesme Nazdravlje i Tuđe nećemo svoje nemamo obnavljaju onaj britki, sarkastični i buntovni novovalni diskurz. One su socijalno angažirane (starac s karticom i konkubina), one opjevavaju nove primjere bolesti društva u kojemu živimo, prokazuju rugajući se… Primjerice, parafrazirajući zaboravljenu parolu (Tuđe nećemo svoje nemamo), Štulić iznova progovara iz perspektive malog čovjeka koji sve vidi i razumije, čovjeka koji se ne predaje nego prkosi. Svi poznavatelji njegova opusa lako će uočiti tipičnost takvoga govora. Pritom poseže za jezikom ulice i psovkom kao sredstvima pojačanja izraza i ‘dodatnoga uvjeravanja’.
Pjesma Abeceda podsjeća na Štulićev interes za antiku (poznato je da je, među inim, preveo Homerovu Ilijadu). U njoj zatječemo niz asocijacija na antički svijet. Konkretno, riječ je o versificiranoj mitološkoj priči o Feničaninu Kadmu i njegovu unuku Panteju. Kadmo je Grcima donio abecedu, a pod starost sa suprugom Harmonijom napušta Tebu i završava u Iliriji. Njegov unuk Pantej, kralj Tebe suprotstavlja se Dionizovu kultu vina, pijanstva i bakanalija, kultu koji je podržavao i njegov djed. Obnavljajući mitološku priču, Štulić oblikuje tekst koji sugerira da su pojedine situacije arhetipske te da ih je u različitm kontekstima moguće aktualizirati.
Napokon, pjesma Mala blonda u potpunosti proistječe iz Johnnyeve fascinacije usmenim ritmovima i usmenom formulaičnošću. Čitav tekst je na narodnu. Taj lirizirani ljubavni zaziv temelji se na ponavljanjima kanoniziranih slika (gora zelena, ubavo devojče, pitomo sunašce) i stihova (deseterac i osmerac). Stilski ga obilježava slavenska antiteza ritualne trojne strukture: pitanje – igra pogađanja – odgovor (što se sija kraj gore zelene/ da l sunce da l mjesečina// nit je sunce nit me zarezuje/ već dolazi mala blonda).
Iako ne nude ništa epohalno novo, četiri Štulićeve pjesme upotpunjuju taj izniman opus i raspaljuju maštu ljubitelja njegovih stihova, uopće njegova djela i djelovanja.
Izvor: Vecernji hr Krešimir Bagić