Vlado Gotovac rođen je u Imotskom 18. septembra 1930. godine. Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreču, a gimnaziju u Imotskom i u Zagrebu gdje je i maturirao . Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U ranoj mladosti je počeo pisati poeziju te se etablirao kao jedan od najpoznatijih pesnika u drugoj polovini 20. veka. Osim toga se bavio i novinarstvom, a krajem 1960-ih se priključio pokretu, čiji je cilj bio veća autonomija, odnosno nezavisnost Hrvatske u odnosu na tadašnju Jugoslaviju, kasnije poznatom kao Hrvatsko proleče.
Prvi svoj rad obajvio je 1952., a od 1955. do hapšenja 1972. Gotovac je bio zaposlen kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb. Bio je glavni urednik Hrvatskog nedeljnika za vrijeme Hrvatskog proljeća, a kao jedan od učesnika osuđen je na četiri godine zatvora i tri godine gubitka građanskih prava, kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa.
U novije vreme, u devedesetima neko je vrijeme radio na Hrvatskoj radioteleviziji kao savetnik direktora, već je 1992. definitivno ušao u politiku kad je kao kandidat HSLS-a ušao u Hrvatski sabor.
Već 1996 biva izabran za predsednika te stranke kada vrlo brzo dolazi do trzavica između njega i Budiše koji je htio HSLS približiti HDZ-u. Gotovac je napustio stranku i osnovao Liberalnu stranku, čiji je bio čelnik.
Gotovac, koji je uživao reputaciju jednog od najboljih oratora u Hrvatskoj,Godine 1992.. Gotovac je kao kandidat HSLS izabran u Hrvatski sabor. Na izborima 1997. se kandidovaoiza predsednika Republike.
Objavio je mnogo knjiga, od kojih su poznatijje sledeći naslovi knjige i većinom sabrana dela:: Posude s vatrom, Razvijanje pjesme, Zvjezdana kuga, Zabranjena večnost, Poetika duše, Princip djela & isto,Znakovi za Hrvatsku, Autsajderski fragmenti, Čekati sjevernije, Pjesme od uvijek…
LJUBAV KAO TESTAMENT
1
Nemoj se na mene privikavati
Jer ćeš izgubiti tijelo
Od mene neće ništa ostati
A što će učiniti ljubav s mojom smrću
Nemoj se privikavati na mene
Nego na život
jer od mene ništa neće ostati
Jer ja samo nestajem
Ali moje srce nije zbog toga jadno
I zadnji će njegov kucaj biti sretan
Što nije učinio život učinit će smrt
Početak je svemu u kucanju srca
I kraj je svemu u njegovoj tišini
2
Jednom kad odluke budu imale smisla
Jednom kad srce još živo svlada svoj kraj
Jednom kad testament bude samo ljubav
jednom kad vrijeme bude poticaj za sreću
Jednom kad nadu pretekne život
Jednom kad ne bude više ljudi kao ja
Moje pjesme ništa neće značiti kao ni moja smrt
jednom kad bude veselje što postoji vječnost
Mene neće zaboraviti i sve će imati smisla
I ja to želim
3
Moje tijelo ne uništava moj život nego moja duša
Jer ja nisam željan vječnosti nego prave smrti
I zaborav dobiva cilj u srcu bez navika
Poslije smrti ništa nije neočekivano
I samo je ljubav dostojna sjećanja i tuge
Kao što je život premalen za pjesmu
A nema nade da nas bogovi prime
Kad nas ispunja slika ništavila
Kad duša razara ono što ugleda
Jedino vječnost pruža ljepotu zaborava
4
Život duše dolazi od smrti
A tijelo nestaje kad je puno srce
I svatko se od nas smiruje u tuđem zaboravu
Jer mir i vrijeme su jedino za nas
U srcu onih koji dolaze
Jer život je samo gledanje u smrt
I ljubav
5
Nesreća usamljenih nije zemaljska
I anđeli su njihovo djelo
Njihovo je djelo dalje svaki cvijet
I sve stvari što čine ljepotu svijeta
Jer prava je samoća samo zbog sreće
Jer prava je samoća samo zbog ljubavi
Jer prava je samoća željna smrti
Od jednog samotnika žive bezbrojni
A on sve dublje nestaje u vječnosti
Duša ga njegova odnosi pravoj smrti
U koju nitko nikoga ne prati
I pjesma je to
Put prema smrti