Zlatko Martinko, rođen je 20. maja 1946 u Končanici kod Daruvara. Živi u Medulinu.

Već u Gimnaziji je pisao pesme koje su bile objavljivane u školskim novinama, a pisao je i pripovetke i sve to je objavljivaoi u sarajevskim «Vidicima»… Od 1971. godine živeo je  Francuskoj,
nastavio sa pisanjem i počeo se interesovati za francusku književnost i jezik. Pisao je na francuskom jeziku i povremeno se prijavljivao na takmičenja iz oblasti poezije i pripovetke, gde je gotovo uvek  bio u užem izboru i objavljen u književnim časopisima koji su te konkurse  organizovali.
Najmanje dvadeset pet puta je bio objavljen u časopisima. Radilo se o pripovetkama (novelama) ili o poeziji, ponajviše na jugozapadu Francuske, gdje je živeo do 2008. godine, ali i na sjeveru Francuske, kao i u pariškoj regiji.

2010. godine sam uvršten je u «Antologiju 21. stoljeća hrvatskog urbanog pjesništva», koja je štampana u Osijeku, prema izboru Milenka Ćorića – Mike. ISBN 978-953-99113-6-2

Član je Hrvatskog Književnog Društva u Rijeci…

Ima u pripremi dve zbirke pesama, jednu zbirku pripovedaka i jedan roman. Piše još haiku i kratke priče…

MRAV NA PUTU

Mrav na putu
Trči da ga ne pogazim pun straha
Ili je pao s travke ili sa cvijeta
U mojoj ruci
Možda sa cvijeta na travku pa na put
Da ga pogazim

A ja mrava zgazio nisam ljudi
U životu

Život je prepun maramica i suza
To stvara pometnju u duši
Stisnutu šaku oko zgužvanog papira
Na kojem je tvoje ime
Zapisano

Mrav i ti i ja smo jedno drugom
Stranci
Svatko na svom putu
U smrt

 

VELIKA STABLA

Velika stabla

Njih veliko nebo

Istegne.

Pred morem

Raširim ruke

Vodi se divim

I kad bi moje bilo

Gdje živim

Kad bi prije zore

S galebom sivim

Zvijezda pala

U tvoje krilo

Bilo bi dosta

Bilo bi suviše

Za jedan

Život.

 

Velika stabla

Njih veliko nebo

Istegne

Duša se svega takne

Pruža nevine prste

Pogled omakne

Pučinom

Od one sam vrste

Ljudi

Koje ljubav budi

Prekasno.

Velika stabla

Njih veliko nebo

Istegne

MJESEC I PTICE

Pale zvijezde i mrijeste se u potoku,

Smiješe se licem lopoča i kosom šaša,

Pretjeruju…

Kao da vole moju budućnost više od mene.

U krušci pješčanog sata zrnca zbrajaju zadugo,

Brinu o svemirskoj ravnoteži ma kakva bila

Ma koliko duboka.

Gledam ih nijemo ali možda imam koji odgovor.

Ptice imaju prelazni oblik između kugle i piramide

Nije stožac niti ništa slično, nije iz Majine čitanke,

Ni Ninža ni Shrek ni Harry Poter ni Barbie ;

Opet nešto između mada opet sasvim pouzdano.

S ribama je lako, one su ono što ptice nisu.

Jedino ptice ne umiru – nisam im vidio grob,

Psi, mačke, čak i slonovi, imaju svoje groblje,

Valjda se tamo upute, a ribu druge ribe izjedu

Od glave do repa.

Zašto ptice nemaju nigdje svoj grob ?

NAKON RASTANKA

Tvoja kosa raspuštena

Na fotografiji iz Pariza,

Prolaznici su samo prolaznici.

Na svojim slikama smiješim se rijetko,

Ti na tvojima udvostručuješ smijeh.

Razmišljam o našoj kući,

Bijela tehnika miruje, struja isključena,

Prozori zatvoreni, zaključano na dupli krug.

Mrvice kruha na stolu,

Nepopijen čaj.

(Bez šećera, molim!)

Miriše na svijeće i zagrljaj.

Na krevetu vuneno ćebe,

Cvijeće u sudoperu već osušeno,

Tvoje gaćice u košu za veš.

Ljubav nije sigurna valuta.

Sat mi je pokvaren kao obično,

Opet sam kasnio na vlak.

Nitko o meni ne brine

Skoro pa vječnost ;

Topli doručak prije posla,

Napunjena lula duhana za put,

Tvoji podočnjaci mjesečnih pranja

Ni djeca još u snu.

Nisi trebala otići tako daleko ;

Zagreb je dovoljno velik da me ostaviš.