Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

GLAVNI PROGRAM OBELEŽILA SU IZNENAĐENJA

Kventin Tarantino

Najstariji festival na svetu ove godine se žestoko bori da sačuva svoje mesto na mapi najuglednijih filmskih događaja zbog nestašice velikih holivudskih imena, tradicionalne skupoće i žestoke konkurencije iz Toronta koji Mostri sve više „dahće za vratom“.

Međutim, većina akreditovanih novinara slaže se da se ova kriza ne oseća u glavnoj selekciji koja je mnogo bolja od očekivanog, prepuna zanimljivih, živahnih tema i prijatnih iznenađenja.

Jedno od njih je i „film iznenađenja“, naknadno uvršćen u takmičarski program – „Jaruga“ („The Ditch“), prvo igrano ostvarenje kineskog dokumentariste Binga Vanga, surov pogled na sudbinu političkih zatvorenika iz 1960. osuđenih na prinudni rad.

Skolimovski i Džeremi Tomas

Još jedan favorit kritike je „Bazično ubistvo“ („Essential Killing“) Jeržija Skolimovskog u kome Vinsent Galo igra osumnjičenog talibanskog borca u bekstvu od američkih sila i pri tom ne izgovara nijednu reč.

Ako tokom većanja žirija prevlada Tarantinov primarni filmski ukus, onda najviše šansi ima Tsui Hark iz Hongkonga. On je režirao epski akcioni film „Detektiv Di i misterija fantomskog plamena“ („Di renje zhi tongtian diguo“) o nerazjašnjenim ubistvima visokih zvaničnika koji prate uspon prve carice u istoriji Kine. Savršena mešavina majstorske scenografije, narativnih zapleta i borilačkih veština.

Akcije ima i u novom filmu „13 ubica“ („Jûsan-nin no shikaku“) Japanca Takašija Mika, ratne drame o poslednjim danima samuraja. Mike je ovo nazvao filmom „koji prikazuje cveće života i smrti – jednostavan, radikalan, lep“.

Iz Azije je stigao i jedan puteni film „Norveška šuma“ („Noruwie no mori“) Tran An Hunga sa prelepom glumačkom postavom, zasnovan na istoimenom bestseleru Harukija Murakamija. Nije dobio jednoglasnu podršku novinara, ali su mnogi u njegovoj malaksaloj, sporoj lepoti videli kvalitet. Priča o čudnoj, neprepoznatoj senzualnosti, bolu i čežnji za smrću među tinejdžerima šezdesetih godina u Japanu bukvalno se hrani na sopstvenoj erotičnoj melanholiji.

Još jedan film koji kombinuje bol i erotizam je „Tihe duše“ („Ovsyanki“) Alekseja Fedorčenka. Mironu, pripadniku starog finsko-ugarskog naroda Mari, preminula je supruga i on organizuje tradicionalnu sahranu. Telo supruge mora biti kremirano, a pepeo bačen u vodu, ali pre svega toga mora biti „dima“ – iskrenih izjava i anegdota o seksualnoj privlačnosti pokojne. Jer Mari nemaju drugih bogova do vode i ljubavi.

U glavnom programu su se posebno istakla dva dragocena rediteljska talenta: Amerikanka Keli Rajhard i Čileanac Pablo Laren. „Mikova prečica“ („Meek’s Cutoff“) Rajhardove je uznemirujuć, mračni vestern inspirisan tragičnom otmicom voza Stivena Mika u Oregonu 1845. godine.

Radnja filma „Post Mortem“ Pabla Larena smeštena je u Santjago de Čile 1973. u vreme vojnog puča protiv Aljendea i prati život Marija, zaposlenog u bolničkoj mrtvačnici koji radi na kucanju autopsija. Film je satkan od neobičnosti i apsurdnih emotivnih momenata – ali sa radioaktivnom atmosferom čistog, nepatvorenog zla.


Publiku je, izgleda, najviše impresionirao film „Crna Venera“ („Venus Noire“) Abdelatifa Kešiša
zasnovan na životnoj priči Sartjie Bartman iz Južne Afrike koja je u 19. veku prikazivana po evropskim vašarima kao čudo prirode. Francuski naučnici su nakon njene smrti sačuvali genitalije i mozak da bi dokazali teoriju kako je ona bila bliža majmunima nego evropskim ljudima i, samim tim, pripadnica niže rase. „Teorije ovih naučnika odjekivale su i za vreme fašizma, a i danas“, kazao je Kešiš. „Osetio sam moralnu dužnost da pričam o tome. Evo, baš u ovom trenutku vrlo sam zabrinut dok gledam mučne slike proterivanja Roma iz Francuske.“

Katrin Denev je u filmu „Ukras“ („Potiche“) Frasoe Ozona ostvarila jednu od najupečatljivijih izvedbi karijere. Njeno tumačenje Suzan Pižol, bogatašice koja se od „supruge za ukras“ i obične statistkinje transformiše u ženu koja uzima stvar u svoje ruke, uživanje je za oči. Među glumicama istakla se i Natali Portman, briljantno odigravši balerinu čelične discipline koja se, na kraju, podaje mračnim silama u inače osrednjem psiho-trileru Darena Aronofskog „Crni labud“ („Black Swan“).

Glumice Rinko Kikuči i Kiko Mizuhara

Reditelj od koga se mnogo očekivalo Džulijan Šnabel („Ronilačko zvono i leptir“) uglavnom je razočarao filmom „Miral“ – adaptacijom memoara palestinske novinarke Rule Jebreal koja je kao mala odgajana da bude intifada. Iako će film svakako izazvati radoznalost, s obzirom na to da je Jevrejin snimio priču o Palestinki (u tumačenju Indijke Fride Pinto), urađen je previše šematski i bez usredsređenosti da bi dobio podršku kritike. S druge strane, film poseduje onu vrstu direktne jednostavnosti koja dopire do publike bez mnogo istorijskog predznanja (a takvih je najviše) i politički nastrojenog žirija.

Festival večeras zatvara još jedna filmska adaptacija Šekspirove „Bure“, ovoga puta u režiji Džuli Tejmor.

Nepristrasni Tarantino?

Predsednik žirija Kventin Tarantino već po dolasku u Veneciju je zvanični program nazvao „jednom od najdivljijih, najopuštenijih i najraznovrsnijih selekcija“ koje je ikada video. Priznao je da često kod kuće organizuje privatne festivale – odabere nasumice 15 filmova i bira pobednika. Čak je jednom prilikom naleteo na Toma Tikvera i rekao mu: „Je l’ znaš da si pobedio na jednom od mojih festivala? ‘Parfem’ je pobedio!“ Tarantino nas, međutim, uverava da iako zna i poštuje mnoge reditelje koji se takmiče (sa Sofijom Kopolom je bio i u vezi) nema problem da razdvoji prijateljstvo i posao. „Svaki film gledam kao kritičar. Često napišem i pravu kritiku posle toga“, kaže on.

Izvor: BlicOnline Miona Kovačević Foto: AFP

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *