KRISTINA ŠTEBIH - Izbor iz poezije

Nebojša Đorđević   Poezija

Kristina Štebih, rođena je u Čakovecu, 05.07.1979. godine. Piše pozeIju, koju je objavljivala u više književnih listova i časopisa.Do sada je objavial dve zbirke poezije, Molitve i čini i Via lucis.

PROLJETNA

Konačno te bore sivo more baca

mladoj modrini do klecavih nogu

konačno te šume smaragdom se kite
pomažući sunce u nesigurnu hodu

konačno ta zemlja ljuti se i vrije
iz preteške dojke dažd bistrine pije

krilo vedrine uokolo prolijeće
konačno život kreće se, kreće….

XXXXXXXXXXXX

Pritišće nas podne,
ja s lastama letim nisko
vele da je žega
uzduh i ribe
i namršten nos ka nebu
uprta starca,
krilom ću zvono
dotaknuti lako
kad širok će osmijeh napokon reći:
“Pljušti zelena ljetna kiša!”

XXXXXX

Isušenih dlanova
primam mekano sunce
dok se ljeto podupire o štap
pa gubi u mrežama
ostarjela lišća
slušam lavež s druge strane jezera
Nekad smo se duže opraštali

Moje ljeto i ja

XXXXXXXX

Trljamo nosove
o prevruće kestene
strpali smo jesen u najmanji džep;
valcer, polka,
lišću svejedno je
kao i nama
uhvaćenima
(zbunjenim ljubavnicima)

kraj prve vatre u predzorje

XXXXXXXXXXX

Podmukla je jesen
čvršće vežemo korake
otvrdnjela srca, tlo nas baca
ka silini sivog sjevera
Napinjemo zjenice
preko mrtvih poljana
obzor nas mami
gdje
propupali sjever
otmjeno klizi

raspuklim prezrelim daljinama

ZIMSKI TREN

Ulica - pustinja
Kroz ledeno tkanje
cijedi se noć
Mjesec oštri svoje strjelice
dok lavež drži stražu
Niz studene zidove
prosiplju se utvarice,
drske zimske krijesnice
….I za tren ne razabirem
gdje se lede pahulje, a gdje tope zjenice

PASJI NOTTURNO
Zalaje jedan
u nizu ga slijede
psi seljački, žedni
mjesečeve slave
jednom da krenu
s lanca kao ptice
gdje veći su dani no noći
i lavež kao krik
u ponoć kad otkuca
raspuknut će lanci
kad sloboda mjesto kosti

usred zdjele zasvjetluca

Snivaju ti pijevci
matori i štenci
kaplju s rijeke
njušku u rosi
biće neko rijetko
biće koje voli
bez batine i mačke
bez brnjice i puške
no, leći će i noćas
oprezno, potrbuške
još jedna na straži tmina
u nizu
lavež
psina k’o psina!

LOVAC

Tri polja
tri šume
s čizama blato
tri hitca
tri smijeha

bez ptica jato.

PLAVA - NEKAD - DRAVA

Vodena kugla
blatom oblijepljena

Nekad plava, Drava ne voli me

Nekad plavu, Dravu ne volim
i mi same
isušene, poplavljene
valom, trskom zapletene
kapljom, okom
uronjene,
vrhom sunca izbodene…

Tek kad zima
izrezbari ti lice,
nesretnice,
dlanovima ispod leda
grijem tvoje srce koje spava
tad dijete si
pa volim te, Dravo nekad plava

XXXXXXXXX
Na svitanje zaborave
pokatkada i ptice
zamru zvona i vali
Topla noć, kao sunce topla
srebrna vješalica
(mjesečina?)
o nju svoje oči odlažem, umorne
Snivaš?
ili jedriš ovom toplom noći
u ruci, sada tako smiješan,
razigrano dijete
skrivaš svjetiljke (naranče)
ribe i zrikavce
Pa odlaziš
starac
nad tamnim poljanama (po koji
put u leđa gledam ti?)
Na nakrivljenoj vješalici
samo se moje oči klate
umorne….umorne….


PIJANKA ZNANACA

Noćas je pijanka sazrela do koštice
darežljive ruke znanaca hrle kroz
polumrak kisela vina
Povješali smo glave o granu kraj krčme
Teško je i njemu i
meni i njoj
Teško je i vinu u toliki bezdan teći

JA SAMO VEDRU PJESMU PIŠEM

Kao jazzer stari
moj brod bez
šala i šešira
na pučini zviždi,
zviždi pa svjetluca.

Sunce zlato toči
u napukli bokal,
njemu pjanom već se smiješi,
smiješi pa pijuca.

Vidiš li luku,
stari prevarante,
kojoj plima nas baca
kao krhke sante.

Što nas čeka tamo,
nije mi znano.

Ja samo vedru pjesmu pišem!

NAKON KIŠE

Sad tako je čisto
to nebo bez grijeha
po kom sunce pušta
svoje lude pse
(večer se šulja iz zakutka)
A smiješni se oblaci
nadmeću u jurnjavi
čas su maline, čas kočije
čas istrošena suza
s drvene krunice

XXXXXXXXXXXX
Privuci more do mojih nogu
pa iz azurnog oka školjaka
prospi mir
(kao jabuke iz košare)
padaju oblaci u predvečerje
Odjevena u boje, osluškujem ti riječ
Bože,
na obali (tko zna gdje)
tako je lijepo sjediti uz Tebe

LANTERNA U BOŽJOJ ŠACI

Iz kamenih se vrelih zidova
dolje, ka moru raspinjem
dok lanterna u božjoj šaci
ovom se noći tako mirno njiše
Iz vidokruga brodovi
otploviše (kažu, odavno)
Tek još posljednji oblak u sutonu
zapadom zastrašen
lanternom zapaljen
u slanoj božjoj šaci
nečujno izdiše

MOGU LI
Mogu li prijeći cestu
I donijeti ti naranđu
Umjesto srca
(tako sličnije je suncu)

Mogu li ti zaviriti iza ramena
I čuditi se
Kako divljih obzora ima
(tako sličniji su mjesecu)

Mogu li posuditi tvoje oči
I barem na tren
Vidjeti boginju u sebi
(tako sličnija sam tebi)

VIOLONČELO
Ti
si
vio
lončelo
Moja
bedra te čekaju
Prianjaju uz tebe
Izvlače jasne note
Moja ramena te ljuljaju
Prsti putuju niz tvoje ugođene kralješke
Moje violončelo, toliko moje
Da bih poželjela prestati guditi
I toliko moje, skupo i prkosno violončelo
Da bih te mogla odložiti
U kut svoga hira
Prašinom ti zasipati
Ulašteno naličje
I zauvijek
Zaboraviti
Na
Te

 

 

 

 

 

 

 

 

 



Postavite komentar