Moderne Olimpijske igre necjelovite su u usporedbi s antičkima. Danas se možda natječe u sportovima kojih onda nije bilo, ali zato nema – poezije i retorike.
Točnosti radi, na početku modernog olimpijskog doba, od 1912. do 1948. godine, olimpijske nagrade dodjeljivale su se i u pet umjetničkih kategorija: arhitektura, književnost, slikarstvo, kiparstvo i glazba.
Međutim, poveznica književnosti i Olimpijskih igara u moderno doba datira barem od 1908. godine. Te je Igre u Londonu obilježio zlosretni talijanski maratonac Dorando Pietri. Uvjerljivo je vodio dva kilometra prije cilja kad je počeo osjećati posljedice golemog umora i dehidracije. Kad je ušao na Shepherd’s Bush stadion na kojemu je bilo 75 tisuća gledatelja, bio je toliko umoran (zapravo, toliko izvan sebe) da je krenuo u krivom smjeru. Kad su ga suci preusmjerili, pao je prvi put. Do cilja je pao još četiri puta, a svaki put su mu u ustajanju i nastavku utrke pomagali – suci (i jedan izvjestitelj Daily Maila).
Ciljem je prošao prvi, ispred Amerikanca Johnnyja Hayesa. Američki tim odmah se žalio na nedopuštenu pomoć koju je Pietri višekratno dobio u završnici utrke, žalba je usvojena i Pietri je diskvalificiran. Izvjestitelj Daily Maila koji mu je pomogao bio je nitko drugi nego Arthur Conan Doyle, otac Sherlocka Holmesa, dr. Watsona i profesora Moriartija. Taj je Doyle, možda potaknut grižnjom savjesti jer je Pietri i zbog njegovog neopreza ostao bez zlatne medalje, predložio kraljici Aleksandri da talijanskog atletičara nagradi posebnim srebrnim pokalom.
Literarno gledano, najzanimljivije su bile sljedeće Olimpijske igre, one u Stockholmu 1912. godine kada je na Igrama debitirala i književnost. Za književne je (baš kao i za ostale umjetničke) radove bio raspisan međunarodni natječaj, uvjet za sudjelovanje bio je tematska povezanost umjetničkog uratka sa sportom, a nepoznati pjesnički tandem Georeges Hohrod i M. Eschbach poslao je ‘Odu sportu’. Žiri je to ocijenio najboljim pristiglim radom i dvojac je postao nešto poput olimpijskog pobjednika u pjesništvu. U stvarnosti, nije se radilo o dvojcu nego o jednom koji je pod pseudonimima poslao svoju odu na natječaj. Zvao se Pierre de Fredy, baron de Coubertin, a do danas je ostao poznatiji kao utemeljitelj modernog olimpizma nego kao pjesnik.
Knjige je pisao (doduše ne i književnost) i britanski atletičar Philip John Baker. Nastupio je na igrama 1912. godine, zatim 1920. u Antwerpenu i 1924. u Parizu. Taj je Baker bio neobično moderan za svoje doba pa je nakon vjenčanja svojem rođenom prezimenu pridodao i suprugino i postao Philip John Noel Baker. Na igrama 1920. godine osvojio je srebrnu medalju na 1.500 metara. Ubrzo potom sve se više posvećivao razoružanju, počeo je pisati knjige o tome, o Ženevskoj konvenciji, zalagao se čovjek za mir u svijetu i do kraja života napisao više nego što mnogi pročitaju. Toliko se zalagao za mir u svijetu da je za to 1959. godine nagrađen Nobelovom nagradom, a do danas je ostao jedini čovjek koji je osvojio olimpijsku medalju i dobio Nobelovu nagradu.
Među literarno sklonim olimpijcima nikako ne treba zaboraviti ni čudesnog hrvača Aleksandra Kareljina. Taj je ruski kolos harao u najtežoj kategoriji, osvajao je olimpijska zlata u Seulu 1988. godine, zatim 1992. u Barceloni i Atlanti 1996. godine. Punih 13 godina bio je neporažen, jedan je od najdominantnijih sportaša uopće u povijesti sporta, a onda ga je senzacionalno u finalu Igara u Sidneyu pobjedio Amerikanac Rulon Gardner. Da će od Kareljina biti nešto moglo se naslutiti čim se rodio – težio je 6,8 kilograma (čestitke majci i iskreno divljenje na svemu što je morala pretrpiti noseći malenog Aleksandra). No, taj Kareljin iako je izgledao zastrašujuće zapravo je nježna duša. Ne samo da voli čitati poeziju, nego ju i piše, voli operu (posebno Musorgskoga) i – balet. Ni politika mu nije strana pa je tako već treći mandat zastupnik u Ruskoj Dumi i to kao zastupnik Putinove Ujedinjene Rusije i član Odbora za vanjsku politiku.
Izvor: Booksa Tihomir Ponoš