NOVA KNJIGA DANJE ĐOKIĆ- “DAH PROLJEĆA U SAZRELOJ JESENI”

Nebojša Đorđević   Poezija

Danja Đokić - “Dah proljeća u sazreloj jeseni”
UUG ESSEGG OsIjek, 2009. g.

Krajem protekle godine u izdanju UG ESSEGG iz OsIjeka izašla je iz štampe knjiga Danje Đokić, “Dah proljeća u sazreloj jeseni”. Knjigu za izdavača potpisuje Ilija Matić, ilustracije je uradio akademski slikar, Tomislav Perazić, dok je slika na naslovnoj strani, delo Milenka Šećerovića, a grafičko oblikovanje i štampa su delo izdavača. Recenzent ove knjige, Halil Džananović o sadržaju je zapisao sledeće:

Pričinjavalo mi je zadovoljstvo čitati njenu poeziju. Uz par naglašenih detalja, koji je čine meni posebnom, i bezbroj nenaglašenih, a ostavljenih čitateljima da i oni steknu isto mišljenje o njenoj posebnosti i vrijednosti u pjesničkom izričaju , njena se poezija, osim svih pohvala, karakterizira i porukom kako za ljubav nikad nije kasno. Kako ljubav u zrelom dobu života nudi sigurnost i toplinu višeznačja. „Dahom ljubavi nošena” - “A ja već osjećam miris / Zrelih dana zajedništva,/ Kako se širi i zamamno osvaja,/ Ljepotom konačnog sjedinjenja.” “Na naš račun” - “Ozelenjela, olistana i rascvjetana, / Oplemenjena tvojim sjemenom trajanja, / Obećala sam ti se na beskonačnost dijeljenja”.

Kad tijelo progovori, kad se šapat munjama osnaži, kad iz nezaraslih rana pokuljaju sjećanja, kad u nama zaigra mladost, u nama će izrasti i spoznaja kako ovaj život nismo uludo protračili, ako smo barem dio ovoga iz stihova, koje smo pročitali i u svom životu doživjeli. „Najdražem” - „O Bože, kako je predivan osjećaj /Biti umotan u tvoje ruke, / Zagrađen tvojim dlanovima, / Uljuljan u tebe kao u mekoću platna,/ Dok se savijaš oko tijela bez kraja./ Ni pamuk gnijezdo, ni stakleno zvono,/ Ne zamjenjuju sigurnost i toplinu zagrljaja”.

Kad zatvorimo korice ove knjige, siguran sam, nećemo zatvoriti svoja osjećanja. U nekom od slijedećih dana u zivotu, u nekim prilikama, a ako nas nisu već kod čitanja uzdrmali, u nama će iznenada odjeknuti Danjini stihovi. Stihovi o ljubavi, za ljubav, do ljubavi.

Danja Đokić rođena je 05.10.1960. godine u Pločama, R. Hrvatska, objavila je tri zbirke poezije, povremeno piše i književne osvrte, a bavi se i digital art grafikom. Radove je objavljivala u raznim časopisima, kako klasičnim, tako i elektroničkim. Član je Udruženja za kulturu - Novo Sarajevo. Živi i radi u Sarajevu.

ŽIVOTNOST

Odlično se poznam, bez sumnjičenja
U lijevo i desno orjentirane misli.
Kad pričam, pričam pjesmom duše
A pjevam prstima što su se u dvije šake
Po istom logičkom rasporedu stisli.
Plačem zvijezdama padalicama što klize
Niz moćne vodopade skliskih trepavica,
A smijem se očima sedefastih bisernica
Što mi ih vrijeme nikad ne briše sa lica.
I istinom trajem, u moru životnih nedoumica.
Pozivam te večeras na premijeru,
Oratorij tuge u vječnom neprebolu.
Soliste i zbor pregazit će aplauzi
Licemjerja što se svijaju u parabolu
Kao, oni su sretni, njima cvjetaju ruže
I njihovi se obrazi proziru od tančine,
A mi smo rasprostrli svoje gole živote
Da ih gaze takve samozvane junačine.
O Bože, daj mi moć da viknem kroz eter,
Daj mi prkos da vrisnem snagom istine,
Kako to izgleda kad istinoljublje jačinom sijeva
I iskrenost zaurla paroksizmom gnijeva.
Na lijevom mi ramenu feniks, na desnom ibis,
Sebe isuviše dobro poznam, bez straha,
U krvotok mi unijeli poštenja kodni zapis
Kad su me iskrenošću s izvora, po rođenju, krstili,
Da između uzleta i pada nikad ne ostajem bez daha.

PERSEKUCIJA MENE U MENI

Urlikom iz krhotina sebe,
Opustošene duše, u kaosu,
Na barikadama neisplakane tuge,
Zauvijek ostavljena i zaboravljena,
Iz samih petnih žila,
Vriskom očajničke želje,
Razbijat ću ugrušak prošlosti,
Što dezorjentirano kola tijelom,
Ugrožavajući obrambeni mehanizam,
Iako sam već osuđena na gubitništvo.

* * *

Nisam nikad bila imuna na tebe,
Priznajem ti najveću slabost ,
Nevješta sam u opiranju i ignoriranju
Svega što se rađa u ime i za račun ljubavi.
Na dohvat ruke dozrelo pšenično klasje,
A ja se u izdanak korova pouzdajem.
Znaš dušo, iza zaključanih vrata,
Sve krinke padaju, a slabosti izviru,
Mogućnost promjene ostala je
Sa vanjske strane ulaznih vrata,
Nezanimljiva mojim poimanjima života.
U meni otkucavaju damari isčekivanja
Što ih je sterilnost samoće ponovo
Na strpljivost i racionalizam prozvala.
Kao eho, tijelom drhtavo odjekuje
Kristalno jasna filozofija životarenja:
Ne idu koraci trajanja odlučnošću naprijed,
To se navika obukla u svečano odijelo,
Odbacujući na tren dronjke svakodnevnice.

OKRENI SE, BAREM ZA KRAJ

Umornim treptajem
Poslijednju sumnju iskapam.
Gdje li je sve to stalo
U ovo moje oko malo?
Anđeli nebeski,
Čuvari sretnih snova,
Mene i ovaj put preskaču.
Daj, okreni se još jednom,
Zemlju zavrti u suprotnom smjeru.
Ti to možeš, ti utačeš i rastačeš,
Životima našim se igraš.
Zjenicama sam te davno upila,
U splet svojih žila unijela.
Kolaš sada mojim krvotokom
Kao da je tvoj, od iskona.
Daj, okreni se ponovo,
Pogledaj, još ima tebe u meni.
Ne zaboravljaj se u bespućima
Moje duše i uzavrelog tijela.
Kad si me ranio,
Kad si mi ožiljak ostavio,
Uzmi i ovaj kofer uspomena,
Kad budeš odlazio, zauvijek,
Sa stanice životnih neuspijeha.
Daj, okreni se bar na tren,
Da te ispratim osmijehom
I zaleđenom suzom u oku.
Okreni se, za onaj zadnji put,
Što se obično navješćuje
Zalupljenim vratima tuđe duše.

 

 




3 komentara na “NOVA KNJIGA DANJE ĐOKIĆ- “DAH PROLJEĆA U SAZRELOJ JESENI””

  1. Drinski Kaže:

    Šibana surovošću svakodnevnice kao mlada biljka koju su opaki vjetrovi premjestili na neke druge obale, ukorijenila se u poeziju kao jedino mogućem vidu samospoznaje i gonetanja života začinjenog gorčinama. Otkrivajući da svaka nova pjesma nudi neku novu prazninu nerastumačenu i ne naseljenju, ničim osim patnje što se prosipa nad užarenim kamenom koji čeka da ga nečije čelo pomiluje.
    Kao jata svitaca u avlijama djetinjstva, kao tračak predhodnice praskozorja, kao mekane bijele pahulje, osipa se, okružena svojim sazvijezdjima, osipa niz rijeku koja tvori poeziju o ljubavi do do ljubavi.
    Njene riječi su kao trag južnih ptica na preranom snijegu, ptica koje su odsječene od juga, ali ne i od sna.
    Njene pjesme su dovedene do savršenstva, popunjenje i pred eksploziju, doimaju se kao oblutak bačen na staklastu površinu jezera iz kog voda sapuće melodijama što ih je Danja u stihove utkala…
    Pozdrav, poetesi, naklon stihovima!

  2. Milenko Secerovic Kaže:

    Kada sam prvi put pročitao poeziju Danje Đokić shvatio sam da još uvijek postoje umjetnici renesanse. Njeno stvaralaštvo u svijetu konvencionalne magije vraća svijetlost čarobne ljepote kroz lirske note,koje djeluju umirujuće
    na duše romantičara.

    Slike koje sam naslikao na naslovnim stranama njenih zbirki poezije moj su dar kojim boja doseže do svjetlosti života.

    Milenko Šećerović

  3. Danja Djokic Kaže:

    Zahvaljujem Milenko od srca Tebi i Tomislavu Perazicu, te Halilu Dzananovicu i Mensuru Caticu bez cijih radova i bez cije podrske i pomoci moje pjesme ne bi izgledale tako lijepo ukrasene i sa prelijepim recenzijama. Hvala za svako bodrenje, za svu pomoc, svu ljepotu druzenja, za ljudskost i prijateljstvo, za nesebicnost dok ste vase dragocjeno vrijeme trosili u radu na mojim knjigama, na sve tri knjige do sada. Nikad vam se necu moci dovoljno zahvaliti i oduziti, tako ste me usrecili, divno vas je imati za prijatelje i suradnike. Hvala, hvala od srca, najiskrenije!

Postavite komentar