Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

SPAŠAVAO JE BORCE ZA NEZAVISNOST

Nobelovac Alber Kami u fokusu medija povodom jubileja

Pariz – Dok francuski mediji bruje o slučaju oca koji je pravdu uzeo u svoje ruke i muškarca koji mu je silovao pa ubio kćerku uz pomoć plaćenika, posle dve decenije borbe za pravdu, kidnapovao i vezanog ostavio ispred Palate „Justicije“, izgleda da je na pomolu drugi. Naime, 4. januara obeležena je pedesetogodišnjica smrti Albera Kamija. U mnogim alžirskim medijima, međutim, datum je gotovo prećutan, što je na putu da razjedi mnoge Francuze.

Čime je to Nobelovac rođen u Alžiru „zaslužio“ da ga tamošnji mediji ignorišu ili pak kritikuju, pa čak i da se evropski intelektualci ograđuju od njega …

U „El mudžahedinu“ nije bilo ni reči o jubileju, skreće pažnju francuski „L’Exspress“. Dnevni list „Liberte“, inače veoma sklon temama iz kulture, zadovoljio se time da navede TV emisije posvećene Kamiju, i to u francuskim medijima. Jedino je „L’Expression“, blizak predsedniku Butefliki, Kamijevu godišnjicu stavio na naslovnu, ali je na unutrašnjim stranama dao samo kratak osvrt na piščev život, uz napomenu da ga je „njegov apel za uspostavljanje primirja s civilima objavljen u januaru 1956. udaljio od levice (francuske), koja je podržavala borbu za nezavisnost Alžira…“.

S tim u vezi francuski „L’Express“ se poziva na pitanje koje postavlja Žak Derida: „Do koje tačke pisac treba da snosi odgovornost za jedan istorijski trenutak i zauzme stav pro et contra nečije nezavisnosti?“
„Le Soir d Algerie“ ide korak dalje i tvrdi da su i francuski intelektualci, na primer Simon de Bovoar, govorili da je „Kami stao na stranu pieds-noirs (alžirski Francuzi), što znači da se posredno zalagao za kolonizaciju, a bio protiv borbe za nezavisnost. Ipak, isti dnevni list ne umanjuje značaj Kamija kao pisca koji je ostavio grandiozno delo, štaviše ukazao na filozofiju življenja koja nam je danas svima bliska.

Šta je istina u ovom segmentu karijere intelektualca koji je svojim egzistencijalističkim stavovima obeležio XX vek?

Po primanju Nobelove nagrade 1957. u Stokholmu, Alber Kami je, odgovarajući jednom alžirskom studentu na pitanje o pravednosti borbe za nezavisnost, rekao: „Da je trebalo da biram između te pravde i svoje majke, izabrao bih majku“. Upravo ta rečenica bila je lajtmotiv alžirskim medijima da otvore „slučaj“. Međutim, treba znati na šta je pisac mislio. Kami je zaista obožavao svoju majku koja je tada živela u narodskom kvartu Alžira u kojem su ulični neredi bili svakodnevica i stalna pretnja njenom životu.

Francuski ili alžirski pisac?

Jedino „El Watan“ („Domovina“), referentni dnevni list čiji je urednik Omar Beluše više puta bio osuđivan upravo zbog podrške nezavisnosti, donosi pravi dosje o Kamiju iz različitih uglova oslikavajući njegov život. Ova novina podseća da je Kami do kraja života (to jest do saobraćajne nesreće 4. januara 1960) ostao dosledan istoj poziciji, stalnim i diskretnim intervencijama u korist spasavanja Alžiraca osuđenih na smrt, prećutkujući njihovu borbu za oslobođenje.

Upravo iz toga razloga, sada, povodom pedesetogodišnjice smrti, zbori se o još nečemu: čiji je zapravo Kami pisac, francuski ili alžirski? Žak Derida, takođe „pied noir“, širi priču rečima: „Proces Kamiju koji se vodi u Alžiru je proces piscima i književnosti“. Kami je očigledno bio humanista koji nije odabrao pravdu, a pravda je bila na strani onih koji su svoju zemlju hteli da oslobode posle 130 godina kolonizacije. Kami se nikad nije oslobodio kolonizatorskog crva u sebi. Ipak, neki alžirski novinari preteruju kada dovode u pitanje i samo Kamijevo pisanje spočitavajući mu maliciozno da u njegovim romanima glavnu ulogu ima pejzaž, te da je zato Fokner, iz čijih redova često provejava rasizam, zapravo mnogo pošteniji jer se ne krije. Zato je, po mišljenju mnogih, Kami „dobri kolonijalista“, a po mišljenju žustrijih „puki propagator kolonijalnog bloka kroz ampule od parafraza“, čime je zapravo otkrivao „neizlečivo slepilo“.

Insinuacija za piščevo „slepilo kod očiju“ ima u samim njegovim napisima. Masakr u Setifu iz maja 1945. Kami ovako opisuje u listu „Le Combat“: „Čitam u jutarnjim novinama da 80 odsto Arapa žele da postanu Francuzi. Pre bih rekao da su hteli da postanu, ali da to više neće…“.

Protiv uličnog nasilja

Mnogo naklonjeniji piscu su blogovi. Na njima se može pročitati da je Kami osuđivao kolonijalizam, prezirao ponašanje Francuza, nepravedno oduzimanje zemlje od starosedelaca…, ali i to da je smatrao nelegitimnom borbom za priznavanje alžirske nacije i s velikim bolom pratio „razvod“ Alžira i Francuske. Nije otvoreno podržao nezavisnost, već je predlagao federalizam, kako ne bi – sam je napisao – „bili ostavljeni na cedilu ni alžirski muslimani ni alžirski Francuzi“.

Da li su upravo zato pisca koji je otvoreno ustao protiv uličnog nasilja iz 23. januara 1956, čija je životna reč nadmašila Sartrovu filozofsku misao, i egzistencijalizam približila narodu, to jest čitaocu, na putu da „pročešljaju“ i evropski ekstremisti i evropski rigidni levičari?

Kami je umro pre nego što je general De Gol započeo „pregovore o prihvatanju izbeglica“. Nije gledao kako je više od milion francuskih Alžiraca ili alžirskih Francuza, nakon nezavisnosti izvojevane 1962. godine, napuštalo zemlju u kojoj su rođeni, nije imao priliku da vidi ni kako su isti dočekivani u Francuskoj (o tome svedoči Muzej u Grenoblu). Dakle, ne može se unazad znati kako bi i sam Kami evoluirao suočen uživo sa sudbinama junaka o kojima je pisao, za koje je urgirao kod De Gola, s čijom mizerijom i otuđenjem nije mogao da se pomiri.

Najzad, koliko je danas realno pristalica Nikole Sarkozija koji smatra da je pokrovu Albera Kamija mesto u „Panteonu“, a koliko alžirskih intelektualaca zaista želi da Nobelovac počiva u svojoj otadžbini – tek će da se vidi. Da li se ovim otvara još jedan slučaj političke (ne)korektnosti prema piscu, koji više ne može da se brani, i da li se baš uvek njegove rečenice sagledavaju u izrečenom kontekstu? Oličenje Kamijeve kritičke svesti leži u Mersou, glavnom junaku „Stranca“, sitnog ćate koji živi (i ubija) bez ikakvog smisla.

Pripadnik Pokreta otpora

Alber Kami je rođen u Mondovi, Alžir, 1913. godine, u porodici siromašnog alzaškog zemljoradnika. Ubrzo po njegovom rođenju, otac gine u bici na Marni. Kamijevo školovanje na Filozofskom fakultetu u Alžiru protiče u znaku svakodnevne borbe za opstanak… Kao esejist, kritičar, romanopisac („Stranac“, „Kuga“, „Opsadno stanje“, „Pad“) i urednik lista „Le Combat“ („Borba“) koji je 1940. pokrenuo u Parizu, bio je istaknuti pripadnik Pokreta otpora…

Izvor: Blic Online Milena Marjanović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *