Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

MILAN DEDINAC – Izbor iz poezije

Milan Dedinac (1902 – 1966) je srpski pisac i pozorišni kritičar, sledbenik francuske avangarde lirike, pripadnik grupe beogradskih modernista, prvi glavni urednik posleratne „Politike“, dramaturg i upravnik Jugoslovenskog dramskog pozorišta („Od nemila do nedraga“, „Malo vode na dlanu“, „Pozorišne kritike“).

.Najizrazitiji lirik među nadrealistima. Slično Crnjanskom, iako na drugi način, on je sledbenik tvorca srpske lirske pesme Branka Radičevića. Nije pisao mnogo. Skoro čitav njegov pesnički rad sabran je u knjizi Od nemila do nedraga (1957).

1902. Rodjen je u gradjanskoj porodici.

1915. Evakuisan je sa drugom srpskom decom u Francusku posle povlacenja sa vojskom iz Srbije.

1916-1918. Bio je gimnazijalac u Vilfransu i Kanu.

1921. Maturirao je u Beogradu, a zatim je proveo krace vreme u Parizu.

1922. Sa M. Ristićem i D. Timotijevicem uredjivao je casopis Putevi. Objavljivao je poeziju u Hipnosu.

1924-1925. Sa R. Petrovicem, D. Maticem i M. Ristćem bio je u urednistvu casopisa Svedočanstva.

1926. Objavio je poemu Javna ptica sa fotomontažama.

1927. Diplomirao je francuski jezik na Filozofskom fakulteu u Beogradu.

1929-1930. Bio je dopisnik lista Politika iz Pariza.

1930. Stao je iza nadrealistickog manifesta objavljenog u almanahu, gde je objavio poemu „Plamen bez smisla“ i „Otvoreno pismo“.

1931-1941. Radio je kao urednik, a kasnije i glavni urednik Politike.

1937. Objavio je knjigu pesama Jedan covek na prozoru.

1941-1943. Proveo je u nemackim logorima kao ratni vojni zarobljenik.

1947. Izasla mu je knjiga pesama Pesme iz dnevnika zarobljenika br. 60211

1948-1953. Vodio je Jugoslovensko dramsko pozoriste u Beogradu kao umetnicki direktor.

1953-1955. Imenovan je za savetnika za kulturu u jugoslovenskoj ambasadi u Parizu.

1956-1966. Radio je kao upravnik Jugoslovenskog dramskog pozorista u Beogradu.

1957. Objavio je knjigu Od nemila do nedraga.

1965. Za knjigu Poziv na putovanje M. Ristić je napisao predgovor.

NOĆ DUŽA OD SNOVA
Okovana vizija

Pevam da mi dan ovaj ne ode u priviđenja.

Tol’ko se minulog leta srušilo sunčanih jata,
toliko zvezdane vatre u oči prazne od bdenja,
da obnevideh odjednom pod pljuskom ognja i zlata
i glava mi se pomuti od nenadnog pomračenja.

Pa tek što sam sveo oči da se od bola umire,
zaiskah opet da vidim, još jednom, visoke boje,
al Sunca više ne beše: crni se koluti šire
i samo na obalama iskre se poslednje roje.

Ne znadoh da je s vidika odavno Sunce klonulo,
jer skitah spuštene glave jedino bleskom zanesen,
i ne slutih a je leto u svoju sen utonulo,
da je noć duža od snova i da se smrknula jesen.

Pa prihvatih se za granu, tražeći od nje spasenja.
‘Grana je, grana je!’ – šanuh. O, našto ta
iskušenja?

Nasmej se da ti dan ovaj ne ode u priviđenja!

Nebeskih svetlila nema, al pomrčinom ne bludim,
jer sam tog zlatnog leta toliko sjaja skupio
da mi se već kazivalo da mesto zora ja rudim
i da svud razlivam sjajnost koju sam s neba upio.

Budim se, a iz mog tela, gle, svetlost sama izvire!
Pođem li, pod mojim hodom zračna se staza stvara,
preda mnom sva ustreperi, ali već za mnom umire,
a istkana je od mora, i sva je od nebeskog žara.

Izdignem ruku ka nebu – u tavnom srcu svemira
novoizniklo sazvežđe od moje šake zablista.
Oslonim li se na stablo, zapitam se pun nemira
da l krošnja mog krvotoka il srebrom maslina lista.

Ko kuca? Je li to damar u grani jesenjeg zrenja,
il moje udara srce, već ludo od uzbuđenja?

Pa ridaj da ti dan ovaj ne ode u priviđenja!

I vidim da, osim mene, svuda zare iz polutame
dozivi, bilje i stenje, i luče svetlost ko u snu.
I plime morske promatram kako se varniče same
i dime sumpornim sjajem kad međe kopna zapljusnu.

Sve što se napilo sunca – rasipa zračenja noću.
Glas prhne, a za njim sjaji, još dugo, drhtava struna.
Kroz lišće mraka bukti po grumen Sunca u voću,
a mesto Meseca greje svakog drveta kruna.

Negdašnja sazvežđa više s neba dažditi neće,
al druga, okolo mene, sada nad zemljom lete:
iz tame smokve i nara zvezdano kolo uzleće
i mladu Putanju Mlečnu maslina od granja plete.

Varnicu hvatam u letu, sav skrhan s nepoverenja:
svitac mi na dlanu gori. Ne, neću ja snoviđenja!

Zastrepi da ti dan ovaj ne ode u priviđenja!

Kamen li dohvatim rukom – iskra u njemu sneva,
i tinja u svakom cvetu po jedan ugarak skriven.
Žut odsjaj ilinskih munja u grudima mi još ševa
i sav sam od mesečine i sav od sunca saliven.

I vidim: gube se međe između noći i dneva,
Moj život, zvezde i bilja prominu u magnovenju,
al istrajaću sve dotle dok sjaj iz mene izgreva
da opet prigrlim Sunce pri njegovome rođenju.

Ja ću ga čekati mirno da put prevali do mene,
no ako mi pre te zore crn dvojnik Sunčev zasja,
pašću u njegovoj senci pod kojom sve mre i svene,
al umiranje će moje i njegov mrak da obasja.

Pa zato ne strepim više od potpunog uništenja,
jer mojim prestankom zračim i Sunčev dvojnik se
menja

…I pevam da mi čas ovaj ne ode u priviđenja.

TRAVA U SNU I NA JAVI

Tri noći, tri puta opčinjen bejah od trave.
Mesto meseca i Sunca, druga sad gledah znamenja,
i saznadoh da sagreših sa svoje mahnite glave
što ljubljah dosada samo čari neba i kamenja,

a travu poznavao nisam. Tri dana, tri teške noći
rasla je meni kroz snove, na javi ta sita mora,
pa strepah već da mi lice, u zloslutnoj toj samoći,
ah, neće nikada više zracima umiti zora.

Tri noći, tri puna dana minuše bez svetla žarka,
i ja ga uzalud čekah da dom i mene pozlati.
Nada mnom cvetaše samo njegova utvarna varka:
suncokret, mesto Sunca, koji se u nebu klati.

Tri dana, tri teške noći prođe bez sunčeva zraka,
pa mene, zveri i šume obuze predsmrtna strava.
Ispod tog ogromnog cveta svud vlada svemoćno trava.

Do podne svakoga dana iz grdnog kratera cveta
bili su mlazevi trave s hukom iskonskih glečera,
od podne u mrak tog grotla sve trave ovog sveta
vraćale su se, sumorne, ko zraci Suncu s večera.

U snovima, do ponoći, iz zemlje sam kido travu,
i ne slutih da to čupah, iz nebesa, kišu crnu.
Ali kada na prag stupih da razvenčam san i javu,
mesto toga, preko mene, ponoć kišni plašt ogrnu.

Od ponoći, strasno žuđah da se spasem travnih čini,
al uzalud! Uzalud sam ja čupao svoje kose.
Od jave mi, i od snova, osvanuo trag jedini:
u ruci sam pritiskao pregršt trave, s kapljom rose.

JAVNA PTICA

(Odlomak)

I

Pada na moje dane
pada na moju tugu
pre nego Sunce svane
na vodu što se budi

Bože, kako prolaze!
Idu sveži i čisti
Stisni, stisni to srce
za dušu što znala nije

GLEDAJ, ENO SE RAĐA!

…svuda se pale po gradu, pucaju. Čekam prvu zvezdu, čekam je – nje nema. Zacvrči stenjak, užari, pisne u noć.
Tako u ognjen suton, tako svakog smeha, stegnem lampu na srce da je zagrejem – i čekam… upaliti se neće
Izvori stali!

O taj plač u gradu, taj plač u sobi
da li sam ga čuo? NE!

Mir mučenja odjednom modar
pod kožom nožem mili
O prvi zrak na nebu prvi zrak na vodi
tako se pruža

Dršćeš treperenjem trule trske u bari
Kako je čekanje muklo!
Miruješ u vrtu sâma, potpuno sama
Gde ti je mladost je li?

O, taj osmeh u gradu, taj osmeh u sobi
otkud to?

Blesni!
Sini kroz čuda
kroz prostore, kroz snove!
Prasni u grad!

O, taj blesak u oku, taj osmeh u srcu
Gde sam to nosio? GDE?

 

Vidi, vidi! Motri u nebo: kako su ti bolesne oči! Pogledaj u stravu vode, dole, ukočene ti noge, mrtve, kaljave.
Gledaj! – Ja videh brezovu šumu. Mokro me obavija šipražje breza.
Došlo i to!

Pođe. Zaglêda Zorilo cveće, cveće na krovu – ono se širi, širi. Ah, raste u suton, u pljusak, u bol niče. Niče.
Motri Zorilo cveće. Veče. – Opet nemirno veče!

Da li to plače s neba
da li to majka tuži
da li se sa neba boli
il’ vetar samo ćuti

Kud ćemo onda, druzi?

U zrak se roni moje gladno telo
teško me boli pa kraj mene leže
– do jedne ruke pseto brzo diše,
do druge kosti očevo odelo

O, ne vidim grozne igle zore
ja ne vidim svetle igle Njene
kad joj padne sa krila…

Ah, natrag hoću! Tamo. Za domom čekaju ljudi. Zorilo stade. Ciči vlažno na ciglji sa krova srušeno ptiče

Ponesoh ga u kuću

Na pragu! – kad bratske ono ruke
Ovde! ovde!
Čuvarkuća mi niče
Veselo da mi bude otsad.

Htedoh jednu travku. Travčicu, travčicu… hoću da je uzberem, al’ moram dalje još… Poplašen, noću skočih, ciknuh u vodu, čistu, zelenu – teče – al’ ptica peva. Peva!

Slušaj,
pesma kako je tiha!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *