Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

RAJKO PETROV NOGO – Izbor iz poezije

Rajko Petrov Nogo (1945) je jedan od naših najistaknutijih pesnika. Diplomirao književnost i jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a magistrirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Autor je brojnih knjiga pesama, za decu i odrasle, studija, eseja… Za poeziju je nagrađivan Brankovom, Zmajevom i Isidorinom nagradom, te nagradama „Đura Jakšić“, „Milan Rakić“, „Branko Miljković“, „Sveti Sava“, „Jovan Dučić“, „Branko Ćopić“, „Princ riječi“, „Zaplanjski Orfej“, „Zlatni krst kneza Lazara“, „Belovodska rozeta“, „Velika Bazjaška povelja“, „Pjesnik-svjedok vremena“, „Skender Kulenović“ i Vitalovom nagradom „Zlatni suncokret“ za >Nedremano oko<, najbolju knjigu 2002. godine.

SA RODOM SAM RAŠČISTIO

Sa rodom sam rasčistio
saznao sam tajne stvari
tata me je izmislio
al ne mari al ne mari

Krio sam se u stomaku
kad sam bio sasvim mali
lepo beše u stomaku
dok me nisu prepoznali

Otad više mira nemam
strine ujne ah te žene
taman htedoh da odremam
da vek mine iznad mene

Rađaj se već viču na me
baš ih briga što sam mali
pristao sam sve zbog mame
da je ne bi rasplakali

Sa rodom sam raskrstio
razumem se u te stvari
znam ja dobro gde sam bio
al ne mari al ne mari

BRAZDA NESPOKOJA, TJ BRAZDA SMRTI

Uljuljkana dušo, duboko zaori
brazdu nespokoja, bakterije smrti,
niko nas dostojno ne ume da spori,
moramo sa sobom sami zaratiti.

Krenimo odjednom na četiri strane,
jer u svemu strasni deo mene ima;
pod glavom se muči sunce da ograne,
a stegna negvama obavija zima.

Veličanstven haos, haos ozarenja
vitla mi prašinu s zarđalih čula:
zdravstvujte moja celitelna bdenja
i puškarnice novih karaula.

To je onaj život u kome mi svuda
gong već najavljuje odgođenu treću.
Mogao sam biti kralj, bogalj i luda,
i zakonodavac – mogo ali neću.

HLEB I SO

Noći meka šapo zveri pritajene,
probudi se, strašna, usred krhkih zdanja,
očnjaci kržljaju, gusta snaga vene,
potpaljena čame krila nekadanja.

Čas je, dakle, u kom pohode nas zveri
(čujem drevni topot na dobošu noći)
pa kad najzad padnu i poslednje dveri,
u to sveto jutro o da li ću moći,

go u osvojenom zavičaju, stati
usred zverinjaka kao u sred sebe,
sličan Onom Prvom (da me čuju vlati)
reći vinu: vino, tiho hlebu: hlebe.

NADIREMO SKITSKI

Sjeni Gavrila Principa

Nadiremo sitni, zdepasti i tvrdi
osvajamo mučki, lopovski, hajdučki,
kosooki, krivonogi, prigušeni, skitski,
tÑ ?pki, poludivlji – nadiremo mitski.
Pod kupolom šugavog internatskog neba,
sa periferija, iz vlažnih budžaka,
zeleni od mržnje i žuti od žuči,
uniženi, prepuni kriminalnog mraka,
pregrizli smo grkljan dosadnoj epohi
(napudrana gospa graciozno lipti)
mi idemo dalje, mi jezdimo brže,
po ukletom krugu, možda krugu smrti.
Iza nas ostaju staze i bogaze,
lomni, grudobolni pasteli ravnina,
blagoslovene kraj plotova žene,
iza nas ne osta čak ni mjesečina.
Prepuni gustog kriminalnog mraka,
iz ko zna još kakvih prađedovskih tmica,
mi pucamo strasno, iz publike, s lica,
neka se okonča ova komedija,
ovaj idiotski teatar ulica.

U vrijeme tako utisnusmo stope
pucajući ravno u srce Evrope.

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *