Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

ARTUR REMBO – Izbor iz poezije

Žan Nikola Artur Rembo (20. oktobar 1854 – 10. novembar 1891) je bio francuski pesnik, koji se rodio u Šarlvilu u Francuskoj. Bio je predstavnik pokreta dekadencije i imao jak uticaj na savremenu književnost, muziku i umetnost. Svoja najpoznatija dela je stvarao u kasnim tinejdžerskim godinama i zato ga je Viktor Igo opisao kao dete Šekspir. Bio je nemirnog duha, prešao preko tri kontinenta pre svoje smrti u 37. godini.

Šarl Ogist Bretanj nagovorio ga je da piše Polu Verlenu, istaknutom pesniku simbolisti, pošto pisma upućena drugim pesnicima su ostajala bez odgovora. Rembo je poslao dva pisma Verlenu koja su sadržala nekoliko njegovih pesama, uključujući šokantnu „Le dormeur du Val“ (Spavač u dolu). Verlen je bio oduševljen Remboovim stvaralaštvom i pozvao ga da dođe u Pariz. Remboa je opisao sledećim rečima: „Bio je kao pravo dete, bucmast i svež, sa velikim, koščatim,prilično nespretnim telom, koje kao kod svih adolescenata još uvek raste, sa veoma teškim ardenskim akcentom, skoro dijalektom, koji se dizao i spuštao kao da će da se prelomi“. Rembo i Verlen su započeli kratku i burnu aferu. Remboovo okrutno ponašanje je sablaznilo pariski književni milje.

Neka od dela:

  • Une saison en enfer (Boravak u paklu), 1873.
  • Illuminations (Iluminacije), 1886. (Pretpostavlja se da je tekst napisan u periodu 1872-1873)
  • Poésies complètes (Sabrani stihovi), 1895. (Prvo objavljivanje ranijih stihova)

PREDOSEĆAJ

U plav letnji suton, krenuću na staze,
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svežini, moje noge gaze
I da vetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez reči, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silne opijenom,
Na put ću da pođem, poput ciganina,
Kroz Prirodu – srećan kao s nekom ženom

BAL OBEŠENIH

Kraj crnih vešala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.
Gospodar Velzevul za kravatu vuce
Crne te pajace što se nebu keze,
I dok ih po celu starom cizmom tuce,
Uz pesmu božicnu s njima igru veze.
A pajaci na to splicu ruke tanke:
Iz orgulja crnih, iz tih šupljih grudi
Koje su grlile ljupke vragolanke,
Od tih se sudara ružna ljubav budi.
Ura, o igraci lišeni stomaka!
Skokovi su laki, dugo polje ovo!
Hop! je li to bitka ili igra laka!
Vrag je violinu loše naštimovo!
O tvrdih li peta kada se bos ide!
Kad košulje kože sa tela otpire!
Niceg što im smeta i cega se stide.
Sneg im na lobanje stavio šešire.
Pod gavranom – kapom za naprsle glave –
S mršave se cupe parce mesa žuti:
Kao da su oni usred bitke prave
S kartonskim oklopom vitezovi kruti.
Na balu skeleta zviždi bura ljuta!
Ura! – ko orgulje gubilište vice.
Iz plavkastih šuma vucji odjek luta,
Crven se pakao horizontom mice…
Hej, razdrmaj malo razmetljivce ove
što slomljenim prstom podmuklo prebiru
Brojanice kicme, svoje pršljenove:
Pokojnici, niste sad u manastiru!
Oh! evo gde usred mrtvackog plesa
Velik ludi kostur u plam neba skace,
Zanet, kao konj se propinje i stresa
I, jer mu je uže šiju steglo jace,
Grci pest na kuku što krcka od stiska,
Pa se, ko cirkuzan u svoj šator, gura
Natrag, sa cerenjem što je blizu vriska,
U taj bal, zanjihan pevanjem kostura.
Kraj crnih vešala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.

SPAVAČ U DOLU

To je zelen-rupa s raspevanom rekom
što srebrne prnje poludelo kači
O travu: tu sunce na bregu dalekom
Blešti: to je dolac što penasto zrači.
Otvorenih usta, tu mlad vojnik spava.
Jastuk mu je plava potočnica sveža.
Bled je, pod oblakom pružen preko trava,
A svetlost mu daždi na zeleni ležaj.
S nogama u cvecu, on se u snu smeška,
Kao dete koje muci bolest teška.
Zagrej ga, Prirodo, jer zima ga mori.
Miris mu drhtaje nozdrva ne budi.
Miran, mladic spava, s rukom preko grudi.
Crvena mu rupa s desne strane gori.

Oktobra 1870.

PRVO VEČE

Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.
U moju je fotelju sela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod golišavog joj tela
Nožice treptahu na tlu.
Pogledah zracak koji bludi
– Iz krošnje leptirasti let –
U njezin smešak i na grudi,
Ko mušica na ružin cvet.
Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj greh
Cuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno lep i surov smeh.
Pod košulju je raširenu
Sakrila noge: „Dosta s tim!“
– Tu prvu smelost dopuštenu
Kaznila smehom veselim!
Drhtuljke jadne, oci njene,
Dodirnuh usnom lagano.
Nežno mi glavu tad okrene:
„Oh! svida mi se, svida to!
Ali ti moram reci zato…“
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih sa poljupcem, i na to
Zacuh njen smeh što znaci: da…
Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

GAVRANI

Gospode, kad se livada sledi,
Kad angelusi svi odzvone
Nad zaseokom koji klone,
Na prirodu, gde cvece bledi,
Sruši s nebesa jata nova
Dragih i divnih gavranova.
Armijo cudna okrutnog krika,
Na gnezda vam huje bure ljute!
Vi, uzduž reka koje se žute,
Kraj kalvarija mucenika,
Na jarku, grani što se trese,
Raspršite se, skupite se!
Nad Francuskom, nad svakim poljem
S prekjucerašnjom žetvom smrti,
Nek vam se zimsko kolo vrti,
Da zamisle se ljudi bolje!
Izvikuj dužnost u svako doba,
O crna ptico, vesnice groba!
Ali, Gospode, na jarbolima
Hrašca u opcinjenoj noci
Nek majska ptica pesmu toci
Za svakog ko u šumskim dnima
Bez buducnosti prikovan leži
U travi iz koje niko ne beži.

 

 

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *