Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

GIJOM APOLINER – Izbor iz poezije

Gijom Apoliner, (Rim 26. avgust 1880. – Pariz 9. novembar 1918), legendarni i kontroverzni francusko -italijanski pisaci dramaturg, poljskog porekla. Rodio se kao Vilhelm Apolinaris de Kostrovicki, ali je promenio ime.

Majka mu je poljska grofica i avanturistkinja Agnes de Kostrovicki, a otac mu je navodno italijansko – švajcarski diplomatakoji ga nikad nije priznao.

Išao je u najbolje škole na Azurnoj obali i na drugim mestima. Učesnik je svih pokreta avangarde, jer se nakon završetka školovanja uputio u Pariz, gde postaje ugledni član zajednice boema na Monparnasu. Učestvovao je u Prvom svetskom ratu, gde je pogođen u glavu. Poslat je na oporavak, ali je neprestano stvarao stvarao, postavivši svoju dramu „Sisa Tiresijina“. Pisao je pesme i prozu.

Najpoznatiji je kao pesnik (zbirke „Alkohol“ i posthumno objavljeni „Kaligrami“ gde tekst pravi sliku onog što je tema pesme), a takođe i kao autor erotskih romana „Jedanaest hiljada buzdovana“ (Les onzes milles verges).

Prvom do smrti nije hteo da prizna autorstvo. Voleo je da se elegantno oblači. Bio je optužen za krađu Mona Lize, ali je oslobođen optužbi. Umro je dva dana pre kraja Prvog svetskog rata , sa 38 godina, u svom pariskom stanu, od napada španske groznice.

 

MOST MIRABO

Ispod mosta Mirabo teče Sena
I ljubav naša
Zar je sve uspomena
Patnja uvek radošću beše ispraćena
Sve nose dani osim mene
Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene

Licem u lice za ruke se držeći
Stojimo dok ispod
Mosta od ruku prolazeći
Val teče umoran od pogleda večnih

Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene

Ljubav nam odlazi s vodom sto mrmori
Odlazi ljubav
O živote spori
A naša se nada razbuktava gori

Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene

Protiču dani protiču vremena
Proslost je mrtva
Ljubav neoživljena
Ispod mosta Mirabo teče Sena

Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene


LJUBAV, PREZIR, NADANJE

Privinuo sam te na svoje grudi kao golubicu
što je devojčica i ne sluteći guši
Privinuo sam te sa svom tvojom lepotom
s tvojom lepotom bogatijom no što su bila
sva nalazišta zlata Kalifornije u doba
zlatne groznice
I ispunio sam svu želju tvojim osmehom
tvojim pogledima i tvojim treperenjem
I savladao sam šta više zavladao sam tvojim ponosom
Dok te držah tako privijenu i dok si ti podnosila nad
sobom moju moć i moje vladanje
I već sam poverovao kako te svu stekoh ali to
je bila sam obmana
I sad živim sličan Iksionu što je milovao avet
oblaka oblikovanu na sliku i priliku one
što je zovu Herom ili još bolje nevidljivom Junonom
Jer ko može da uhvati ko može da obumji oblak
ko može svoju ruku staviti na prikazu
I kako se duboko vara onaj što još uvek misli
da je svoje ruke ispunio nebeskim plavetnilom
Već sam poverovao kako ti oduzeh svu tvoju lepotu
a stekao sam samo tvoje telo
Ali tvoje telo – jao! nije večito
I zatim telo je tek za uživanje
no ono je bez ljubavi
I sad eto uzalud pokušavam
da dotaknem tvoju nevidljivu dušu
Jer ona beži i svuda mi izmiče
kao klupko guja
što se raspliće




Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *