Aleksandar Aleksandrovič Blok (16. novembar 1880. – 7. avgust 1921.) je bio ruski pesnik, najznačajniji predstavnik ruskog simbolizma.
Odgojen u izrazito intelektualnoj sredini svoje porodice, upoznao se rano s najboljim dostignućima ruskog i evropskog pesništva kao i modernog lirskog izraza. U književnost ulazi simbolističkim Pesmama o divnoj dami (Stihi o prekrasnoj dami 1898.-1904.) u kojima obrađuje mistično-religioznu tematiku i u melodioznim stihovima punim nedorečenosti uspeva da izrazi nedefinisane težnje svoje generacije za nedostižnim idealom.
Postepeno u njegovu poeziju počinje da se uvlači oštar smisao za životnu realnost i tematika se proširuje motivima iz gradskog života.
Pod uticajem revolucionarnih previranja u Rusiji, pesnik napušta konačno i svoju društvenu izolaciju, priključuje se naprednim strujama i u svojoj najpoznatijoj poemi Dvanaestorica (1918.) daje grandioznu simboličnu viziju revolucije.
Stilski, Blok u toj poemi obogaćuje rafiniranu tehniku svog simbolističnog izraza (muzikalnost i ritmička raznolikost stiha, metaforika i simbolika) smelim mešanjem različitih stilova i tehnika (ubacivanjem žargona, parola, satire i parodija, folklornih elemenata itd.), te postaje jedan od preteča moderne evropske poezije.
NEZNANKA
U večeri, nad restoranima,
Zagušljiv zrak je, vruć i suh,
Te pokličima vitla pjanima
Kroz proljet kasnu kužni duh.
Nad prahom, što u dalji jati se,
Gdje oko villa buja drač,
Pekare perec jedva zlati se
I razliježe se dječji plač.
I svako veče šeću s damama,
Naheriv halbcilinder krut,
Vjetrogonje po mračnim Jamama,
Za brkljama, što sijeku put.
Vesala rašlše škripe jezerom
I svud se ori ženski cik,
A mjesecu, već na sve naviklom,
S nebesa glup se kesi lik.
I svako veče drug moj jedini
U čaši odraz gleda svoj.
Tajanstveno nas piće sjedini
I rasprši nam nespokoj.
Duž stolova već čama počima;
Za konobare težak čas,
Kad pjanci se sa zečjim očima
Deru: In vino veritas!
I svako veče trenut dolazi
(Il prikaza je samo sna?)
Kad djevojka u svili prolazi
Kraj prozora, što mutno sja.
I koracima polaganima,
Dok mirluha je prati ćuh,
Do okna stigne među pjanima
I sjedne sama kao duh.
Starinom miri svila sanana
I sve treperi dahom tim:
Prstenja puna ruka tanana
I šešir s perjem žalobnim.
Kroz veo tamni zurim noćima,
Blizinom njenom zanijet sav,
Al začarano sve je očima,
I obala, i beskraj plav.
Sve tajne mi se tad otkrivaju,
Čuvarom sunca bivam ja,
I vinom što ga svi uživaju
Napaja mi se duša sva.
I nojevo već pero giba se
U mozgu mome kao vlat.
Na obali dalekoj ziba se
Očiju njenih modri cvat.
U duši mi je blaga skrovište
A ključ imadem samo ja.
Sad znam, o pijano čudovište,
U vinu da je istina!
PJESMA FAINE
Kad u te oko moje sije,
To usko oko, oko zmije,
I kad te Ijubim, mazim,
Ej, pazi, pazi! zmija sva sam!
Gle: samo na čas tvoja ja sam
I preko tebe gazim!
Dosadio si! Možeš poći?
Sa drugim bit ću ove noći,
Ti svoju ženu išti!
Otiđi, nek te tuge riješi,
I nek te Ijubi, nek te tješi,
Otiđi ; bič moj zviždi!
U vrt nek dođe tko od vas,
Moj uzak crn nek vidi stas!
Izgorjeti će, neka!
Ja proljeće sam sva i plam!
Ne prilazi mi i ti sam,
Kog Ijubim, koga čekam!
Tko sijed je, tko u cvijetu Ijeta,
Tko više zvonkih da moneta,
Uz poziv može ući!
Pod mladom, lijepom – starom, sijedom“
Nad vašom glupom glavom bijednom
Ti, biču moj, fijuči!
* * *
Strašno mi je da te sretnem
Ne sresti te – još strašnije
Svemu se čudim – pečate kletve
Nalazim na svemu čudnije
Po ulicama sjenke i lica
Je li to stvarnost ili san?
Došav do crkvenog stepenika
Da se okrenem – prosto me strah
Na ramena mi stavljaju ruke
Imena nestaju iz sjećanja
U ušima čujem zvuke
Nedavnih velikih sahrana
A tmurno nebo visoko visi
I pokrilo je i hram prerano
Ja znam: Tu si. Blizu. Ti si.
Nema te tu. Ti si – tamo
Noć, ulica, fenjer, apoteka
NOĆ, ULICA, FENJER, APOTEKA
Besmisleno, mutno svjetlo drijema.
Ma živio ti još četvrt vijeka-
Bit će sve isto. Izlaza nema.
Umrijet ćeš- i sve, k’o prije,
Ponovit će se ispočetka:
Noć, kanalom leden vjetar brije,
Ulica, fenjer, apoteka.
DVANAESTORICA
… I državnim idu krokom …
– Tko je tamo? Hajde van!
Crven barjak je visoko
Sprijeda vjetrom razigran …
Pred njima je – nanos hladni,
– U nanosu tko je – van!
To skitnički tek pas gladni
Za njima šepesa sam…
– Bocnut ću te bajonetom,
Bjež odavde, šugavi!
Stari svijete, kužno pseto,
Bježi – da ne udarim!
… Vuk se gladni dalje vuče,
Ceri zube – rep podaviv –
Pas ozebli – pas bez kuće …
– Hej, tko ide, daj se javi!
– Tko barjakom tamo maše?
– Gledaj samo, kakva tmina!
– Tko to žurnim trkom kaše,
Krijuć se za uglovima?
– Svejedno je, bit ćeš moj,
Bolje predaj nam se sam!
– Hej, ti druže, bit će zlo,
Izlazi da ne pucam!
Trah-tah-tah! – I samo eho
Po kućama zvoni plah …
A mećava dugim smijehom
Zavija kroz snježni prah . ..
Trah-tah-tah!
Trah-tah-tah……
I državnim krokom tako
Idu – pas ih slijedi tragom,
Sprijeda, s krvavim barjakom,
S vijavica nedoglediv,
Od taneta nepovrediv,
Nad mećavom hodom nježnim,
I bisernim prahom snježnim,
Na njem vijenac ruža čist –
Pred njima je – Isus Krist.