Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

VELJKO PETROVIĆ – Izbor iz poezije

Veljko Petrović (1884-1967), je rođen u Somboru 1884. godine. Tu je i završio gimnaziju, a na studije prava otišao je u Budimpeštu. Diplomirao je 1902. i počeo karijeru publiciste, kao saradnik zagrebačkog „Srbobrana“ (1903-1906) i lista „Kroatia“ (1906). Bio je urednik „Slobode“ u Sremskoj Mitrovici (1908) i član redakcije sarajevske „Srpske riječi“ (1909-1911).

Književnik, član Srpske akademije nauka i umetnosti, predsednik Matice srpske u Novom Sadu i Srpske književne zadruge u Beogradu, dugogodišnji upravnik Narodnog muzeja u Beogradu. Počeo kao pesnik, a kasnije postao veoma plodan prozni pisac. Pretežno pisao o Vojvodini, njenom ambijentu i ljudima. Autor je mnogih članaka i studija iz oblasti književnosti, vojvođanskog slikarstva XVIII i XIX veka i likovne umetnosti uopšte. Dobitnik nagrade Saveza književnika Jugoslavije.

Poštujući želju Veljka Petrovića, njegova supruga Mara Petrović zaveštala je Beogradu sve kulturno istorijske vrednosti koje su ga u njihovom domu za života okruživale. Tu su, pre svega, rukopisi, prepiska i biblioteka Veljka Petrovića, zatim umetničke slike, stilski nameštaj i predmeti primenjene umetnosti. Legat još uvek nije otvoren za javnost, zbog nedostatka sredstava za adaptaciju porodične kuće, takođe poklonjene Gradu, za muzejsku namenu.

Prvu pripovetku objavio je 1905, a najpoznatiju – „Bunja“ – 1909. godine. Od 1920. počeo je da štampa izbor svojih novela u knjigama, objavivši redom zbirke – „Bunja i drugi iz Ravangrada“ (1921), Varljivo proleće“ (1921), „Pomerene stvarnosti“ (1922), „Tri pripovetke“ (1922), „Iskušenja“ (1924), „Pripovetke“ (1925), „Izdanci iz opaljena grma“ (1932), „Prepelica u ruci i druge slične priče“ (1948) i „Dah života“ (1964).

SRPSKA ZEMLJA

Ovo je zemlja burjana i drača,
Ovo je zemlja podlih suncokreta,
Ovo je zemlja pijanki i plača
I leglo vrapca koji nisko leta.
Ovo je zemlja burjana i drača.
Ovo je zemlja gnojna, zdrava, jaka
Al’ na njoj samo stir visoko điko.
Ovo je zemlja malih pupoljaka,
Plodove čije ne okusi niko.
Ovo je zemlja gnojna, zdrava, jaka.
Ovo je zemlja kasnoga cvetanja,
Ovo je zemlja mrazeva prerani’,
Ovo je zemlja gde se mnogo sanja,
A berbu misli tuča potamani.
Ovo je zemlja kasnoga cvetanja.
Ovo je zemlja otrovana krvi,
Korenje gdeno krepkog duba trune,
Orlovi ginu a blaguju crvi,
Gde se il’ kadi il’ pakleno kune.
Ovo je zemlja otrovana krvi.
Ovo je zemlja prokleta, al’ moja;
Maceha moja, moja mati draga;
O, ja te mrzim, jer te niko ko ja
Ne ljubi tako, mati moja draga!
O, ti si zemlja prokleta, al’ moja!
A ja sam tvoje pastorče sto gori,
I silne zudi raspinju mu prsa,
I sto se slepo nada novoj zori,
I ceka slavu novoga uskrsa.
O, ja sam tvoje pastorče sto gori.
Da svoja krila razma’ne; i smelo,
Titanskom snagom i uzdanjem, hoce
Svetlosti prave da dosegne vrelo
I da ti pruzi s daljneg grma voce.
O, ja sam tvoje pastorce sto gori.
Al’ cujem tvoj glas. On me natrag zove.
I ja se vraćam s nesvrsena dela.
U šupljih grudi šuplje nosim snove,
Skrhan i jadan; al’ tako si htela,
Jer ja čuh glas tvoj, gde me natrag zove.
I ja se vraćam opljačkane krune,
Da vučem krst svoj bez ropca i plača.
Gušim se, gušim, a snaga mi trune;
Postajem hranom burjana i drača,
Postajem hranom burjana i drača.

U PROLAZU

Prošla je kraj mene nečujno ko miris,
Bleda kap ljiljan, ponosna ko iris;
A kad dalje tiho i svetački minu,
I trag joj pod korakom zlatnim bleskom sinu
…O, ko si ti, ženo sa neznanih strana,
Obasjana čudnim, nadzemaljskim sjajem?
Imena ti ne znam, ali te poznajem,
– Ti uskrsla pesmo rumenih mi dana.
Ti si ko uvelak iz kog tajno struji
Prva moja ljubav, ona sreća tija –
Ah, u srcu mome probuđena bruji,
Ona slatka, slatka stara melodija…

 

ZAPIS CARA DUŠANA

Oholo pade carska sen na stube,
Uljenik plamti sa kamena stola,
A u daljini Sofijino kube
Blešti ko dojka raskošna i gola.
Govori Silni. Rec mu zvoni svaka
Ko zlatni dukat sa njegovom slikom:
„Dijace, piši crvenilom maka,
Što car još nije reko nikad nikom.
Ja, Stefan Dusan, s uzdignutim mačem,
S nogom na kruni vecitoga cara,
Ne znam za srecu i u duši placem,
Jer sila moja tek je zlatna para.
Dok jednom rukom gradim carski bedem,
Raskola zloduh krotim, ko psa, drugom;
Al, on ce proći, čim ja oci svedem,
Preko mog dela sverazornim plugom.
– O, lazno svetli tečka kruno bona,
O, carski san je varljiv san bez mira,
O, kol’ko krvi od Rodope do Stona,
O, ko’lko zamki od Sola do Epira!
Ne vara mene trofej sa Velbužda,
Ni mir vlastele, ni protosevasti,
Ni skupi poklon mletačkoga duzda;
– O, sve to čeka, kad cu u grob pasti:
Ja verujem u bezimenog sebra,
Sto pevajuci pase tudja stada,
Sto pljusku strela pruza svoja rebra,
Sto zivi i kad car s velemožom pada.
O, znam ja dusu bezglasnoga puka;
Ja čuh njen glas, što dize i survava,
Bez licemerstva kesara i duka,
Pitom i strasan ko pučina plava.
Znaj kad god mi se stegle o vrat omče
Dušmana mojih i vlastele hole,
Kad videh crne duplje smrti, momče,
Ja spustih oci sa prestola dole.
Pa kad hiljade zenica se sliju
Na carskom celu i usnama bledim,
Prislušnem; srca zajedno nam biju,
Duh mi poraste, kliknem i pobedim.
Granice moje od mora do mora,
Počasti, svite, sav raskošmog dvora,
Sve zaduzbine od zlata i srebra,
Sve je to delo moje i mog sebra.
– A ja mu ne beh pravi otac,đace,
Podjoh, i stadoh slepo na po puta…
– Mutne mi slutnje svetli vidik mrače,
Svud cujem šikce, vreba zmija ljuta. –
Kad trijumfalno prodjem Zlatnim Rogom,
Zasmejaću se svemu taštom blesku,
Jer oseticu da sam venčan glogom,
Jer znaću: sve je kasno i na pesku.
Smrtno je carstvo to, ko moja snaga.
Ja vidim gde ga, ko odoru Hrista,
Vlastela besna vrh mog sarkofaga
Kida i glođe u komada trista.
I vidim vrtlog kobi, gde sve guta,
I tuđi zakon gde po mome gazi.
– Al’ pogle, sebri dižu se, ko pluta,
A moja kruna s groba njima silazi.
I misao, koju dadoh, al ne sazre
U zaru moje same dijademe:
Kad dodje sebi i kada je nazre
Jednom u tesko i buntovno vreme,
Moj ce je sebar oplotiti divnu
S hiljadu svojih besmrtnih srdaca!…“
– I carsko celo u zanosu živnu,
A luča purpur pred noge mu baca.

RATAR

Žuljave ruke odmara na plugu.
Duboko diše, i kao da dremlje.
A vetar, čuhom probudjene zemlje
Nadojen, trese sedu vlas mu dugu.
Pred nogama mu polegle, spokojne,
Bogate brazde, i kako ih gleda,
Ko svoja dobra i marljivačeda,
Bezmerna neznost obleva mu znojne
Bore, u mračnoj borbi uzorane.
On voli zemlju tu, na kojoj stoji,
Napornim radom, znojem sto je gnoji,
Na kojoj svoje on tavori dane.
On sa nje klikće, s nje ga seta mori…
I kada seme nečujno pucketa,
Il’ klasje šušti, giba se sred leta:
On to razume, to mu zemlja zbori.
I kad je tako miluje, u grudi
Nesvesno mu se tiha pesma javi:
Prosta ko zemlja, ko različak plavi,
Sumorna, blaga, bez golemih žudi…

 

2 Responses

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *