MARIO SUŠKO - Izbor iz poezije

Nebojša Đorđević   Poezija

Rođen je u Sarajevu 1941. Objavio pedeset i osam knjiga, od čega velik dio čine izbori i prijevodi vodećih američkih autora (Bellow, Doctorow, Sryron, Vonnegut, Malamud, Barthelme, Baldwin, Roethke itd.). Od 1993. živi u SAD.

Objavio je:
Prvo putovanje, 1965; Drugo putovanje ili patetika uma, 1968; Fantazije, 1970; Preživljenje, 1974; Ispovijesti, 1976; Skladbe i odsjevi, 1977; Zemljoviđenja, 1980; Gravitacije, 41, 1982; Izabrane pjesme, 1984; Phisika Meta, 1989; Knjiga izlaska, 1991; Priručnik za poeziju, 1994; Mothers, Shoes and Other mortal Songs, 1995; Buduća prošlost, 1996; Majke, cipele i ine pjesme, 1997; Versus Exsul, 1998; Čitanje života i smrti (1982 - 2002), 2003; Vječnost na čekanju, 2006.

GORNJA I DONJA

Malena drvena kutija koja je danas došla
Sadrži gornju i donju protezu moje majke.

Dva ružičasta oklopa kornjače u pamučnom
snijegu.
Nepokretan hoću ih očima svojim pokrenuti

Da čujem kako cvokću dok meso žvaču.
Kao da će ta iluzija majku vratiti.

Pamtim u dokumentarnim sam filmovima
gledao
Preživjele logoraše s ustima punim krnjadaka i
rupa.

Sad i ja tako izgledam u zrcalu kupaonice.
Tko god me upita za moje ratne brazgotine
smiješim se.

Majka također. Vjerojatno. Dok sjedi naga
Na nekoj obali rijeke s ove strane neuzorana
polja

Gdje izblijedjele lubanje kad dođu ljetne
Kiše neće izroniti i sablasno joj se ceriti.

Pitam se je li mi time htjela
Nešto kazati. Da je to način da se mjesto

Ovo ostavi. Bez zuba. Poput dojenčeta.

PJESMA ZALUTALA PSA

Otišao sam šetati i zalajao na psa.
On mi se smijao repom.
Stavio sam ruku na stražnjicu i mahao.
Pas je nakrivio glavu; vlasnik je povukao
povodac i potom su oboje otišli, a ja stajao
sam, pokazujući zube u gluhoj noći.

I tad je pas doletio preko ograde.
“Ovo je bilo tvoje, vjerujem”, rekao je glas
na francuskome. Pogledao sam
mlitavo tijelo do mojih nogu i pobjegao.
Iza ugla opazio sam slijepu djevojčicu
s povocem u ruci. “Nikad ne govoriš kako jest.”

Ja sam dotle ponavljao u sebi: Moraš se
probuditi. Pronađi neku izliku. Zahod.
No crvena točka treperila je na zidu hodnika.
Išao bih četveronoške, moj pas
prihvaćao to kao lakrdijašenje. Doista,
tako se smrt mogla prevariti, budaljenjem.

Djevojčica je stavila baršunast povodac
oko mojega vrata. “Pomoći ću ti izaći odavde.”
Njezin krezubi smiješak nalik cerenju
francuskog bojnika u zaleđenoj zračnoj luci
koji ništa nije htio znati o patnji
pasjega svijeta. Upitao sam ju ispod glasa:
“Ako nemaš kamo otići, jesi li opet prognanik?”

Ona sjedi na vrećama s pijeskom,
bijela se pločica njezina lijevog oka okreće,
crveni. “Sve kako treba?” dolazi glas
iz mraka. “Da, redarstveniče; u šetnji sam.”
“Javljeno je da ima zalutao pas. Išta?”
Niječem glavom. Ruka mi poseže za vratom.

Djevojčica njiše povodac u koščatoj ruci.
“Ti si običan klaun”, veli. “Puzanje, crvene
točke, pukovnik što hoće malo gotovine da ustvrdi
svoj osjećaj moći, sve je to naravno i ti nikoga
nisi uspio prevariti. No, svijet treba
nešto čemu će se smijati. Možeš ići. Pošteđen si.”

USPORENO DJELOVANJE

Te noći sam sanjao o Americi.
Kad sam se probudio u toj zemlji
dva desetljeća kasnije i pošao uzeti
novine, pred vratima je bio mrtvac.
Na naslovnici je bila moja zrnata
fotografija i tekst: Etnički sukobi.

Nikad ga nisam vidio u svojem životu,
pa sam mu pregledao džepove, našao
svoju izbjegličku kartu, staru zelenu
špekulu, pero i pismo majci,
“Znadem da si u meni uvijek vidjela
mojega oca…” i spoznao da je to on.

Stajao sam tamo, ne znadući što
mi je činiti. Mrzio sam to zgužvano
tijelo, preteško da ga odvučem nekamo.
Nije bilo rupa od zrna, od uboda nožem;
zamijetio sam datum na novinama,
17. prosinca 2013. Smiješak i odlanuće.

Nenadano, zastenjao je i pogledao me.
Jedno mu je oko bilo nepokretno.
“Znadem te. Bio si u mojem snu”,
kazao je, “ali ne pamtim u kojem.
Rekli su mi da te ubijem, ali se nešto
zbilo. Iščeznuo si ili se ja probudio.”

Uzeo sam svoje stvari i okrenuo se.
“To je grabež”, šapnuo je, “ali ništa
neću reći.” Nije me prepoznao. Ušao sam
unutra, zaključao vrata, stavio lanac,
navukao zasun, rinuo pištolj ispod

jastuka i nastavio spavati u Americi.

REKONSTRUKCIJA

Majka će sjediti za stolom
u hladnoj bijeloj kuhinji,
čekati da joj donesem
knjigu u kojoj pišem
kako sam iskopao njezine kosti
da ih doma odnesem.

Bit će tamo, rekonstruirana
poput pročelja kuća,
dok ću se ja pitati koje je stablo
u parku što nikad više mladice
neće pustiti lijes njezin bilo.

Ruka će moja mirisati na zemlju
i trulo lišće dok okrećem
stranice, tražeći neki dokaz
koji neće prebojena istina biti.
Znadući gdje ona doista jest
zaboravit ću možebit gdje ja jesam.

Kazat će, nikad nisam razumjela
tvoje pjesme, i ja ću gledati samoga
sebe kako blago zatvaram knjigu
u njezinu krilu, gradim se da imam
krivu stranicu, krivu kuću i krivi grad.

 



Postavite komentar