VESNA BIGA - IZBOR IZ POEZIJE

Nebojša Đorđević   Poezija

Vesna Biga je rođena je u Zagrebu 1948. godine, gdje je završila Filozofski fakultet. Pesme, pripovijetke i radio-drame objavljivala je u brojnim časopisima (Forum, Republika, Dometi, Istra, Književna reč, Suvremenik, Vidici, Gordogan, Pitanja, Revija, Naši razgledi). Pripovetke su joj uvrštene u brojne preglede i antologije savremene književnosti, a na radiju emitirano nekoliko drama. Njena proza i radio-drame prevođene se na talijanski, engleski, turski, slovenski, makedonski i esperanto.

Objavila:
Oprezne bajke, 1981; Iz druge ruke, 1983; Vlasnik smrti, 1987; Slike iz novog sjećanja, 1987; Dušin vrt, 1995; 2003; Način pjesme, 1996; Čovjek koji je čeznuo čudo, 1998; Autobusni ljudi, 1998; 2001; Četiri straha, 2001; Očekujući noćnog sokola, 2002; Uhodeći vlastiti pogled, 2003; Ispod kapaka druge rase, 2005; Vidok koža, 2006.

BILA SAM KUĆA

Bila sam kuća, i kuće, poznam sve krovove
na sve četiri vode pod kojima sam zanoćila,
putujući prema staništu prizivam oblik pukotine
u nadstroplju, pod rukom u crtanki bijaše -
okno, malo, puškarnica, buljila sam samo
s jedne strane, a sad prilazim i zbrajam očišta,
i nema kuće koju prvi put vidim,
bila sam ja u svakoj,
premda se ne sjećam svake do u pukotinu,
sa zapučkom u ušima zvižduče danji stid,
noću, dok se pravim da spavam, ćuti me
šest smrtoglavica, kakva vrata, kakvi prozori,
meko je moje tijelo pod težinom zidova,
svaki mi može prići, usred tolikih kuća
koje poznam, koje me drže u naručju,
zar opet zanoćati, i kuće-kolijevke
znaju da sam to ja, bridnu u meni netremice

ČOVJEK S BRITVOM U USTIMA

Užurbano nazovem nekog tko će mi izgovoriti ime,
upali, jednom, drugi put podignem kamen, nađem se
u tijelu zmije, kad bolje pogledam - krljušna sam,
nema mene ako ne potražim lovca, čovjeka s britvom
u ustima, vičem svoje ime, ne pozna jezik, sluša
mamuzom, uokolo sve lažni neprijatelji, nose imena,
zastave, sliku oca domovine u podne, kad je sunce najluđe,
i nikad pravog časa da se istinski svjedoči protiv sebe,
nego opet pod kamen, nazovem se, ono kamena s ramena,
odziva se memla zavičaja, svetinja tla, dosada imena

RORCHACHOV BILJEG

Oprezno treba buljiti u tamnu mrlju iznad radijatora,
tamo vreba vrtoglavica, iskaču neviđeni kućni duhovi,
ako hitro ne premažeš moždanom melasom
stare poteze kičice, koji se trune iz očiju portreta,
ako se pravilno ne postaviš prema svemu što je
nepomično a sjaji, uključujući tu noževe, zrcala i
zjenice onih koji upravo nazdravljaju blistavim čašama,
jezikom maze ostrvljene oštrice u mesu,
svoje zalogaje slave porodičnim otiscima zuba
ili čupaju dlačice posrebrenim pincetama
sa onih mjesta na kojima počinje prašuma
neizbježnog carinika, a sve to nije ništa
prema žapcima iz močvare, nogu iščupanih za trpezu,
ako se zaneseš na ovim tlima ne možeš sačuvati
ni cipelu broj 30 ili tramvaj broj 16,
ovdje tla lako ostaju bez nogu, ovratnici bez vratova,
ovdje se svakojako nestaje, i samo sveci i preci
žive vječito i kunu strasno,
bez obzira na prednosti kompakt radijatora,
stoga mrlju koja ga prati treba motriti svagda
skrušeno i uvježbano, ona je Rorschachova

RIJEČ S RUPICOM U SREDINI

Bila je prozirna ta riječ, toliko
da se kroz nju mogla vidjeti druga obala,
jedna od onih riječi koje imaju rupicu
u sredini, posred svoga značenja,
a rub uokolo - britva, čisto sječivo,
na koje se mora oprezno položiti zjenica,
nikada isuviše blizu drhtavoj želatini oka,
tek toliko da se lagano orosi
bunjuelovski zijev, posuđen iz kravlje klanice,
da se blago zamagli pogled na drugu obalu,
poslije toga ona se lakše može držati na umu
ili zavrtjeti među prstima i baciti u zrak
spiralno, dok se ne pretvori u šupalj novčić,
ova riječ nikada nije bila nevina,
u punoj snazi mogla se ona svojom oštricom
svega dotaći, posvuda se hitnuti,
ova se riječ mora držati u poslušnosti,
utamničiti najstrože vlastitim pogledom!

U PREDJELU GRLA

Uvježbana za svako doba dana i noći,
uhvatila sam i ovaj sumrak,
negdje u predjelu grla, kako se već stežu
obruči Adamove jabučice tuđom rukom,
kako se već prosipa kikotavost mijene,
i ništa od nebeske proizvodnje krika,
sija do posljednje stanice svetog Sebastijana,
i nikog da zaustavi potiranje sjenki
ispod pokožice, na obroncima svjetlosti
mene nema, podesim li usplahirena čula
na vrijeme, susret vuka i psa, psa i vuka,
jednim će se istim putem vileniti

 



Postavite komentar