Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

JURE KAŠTELAN – IZBOR IZ POEZIJE

Jure Kaštelan (Zakučac kraj Omiša, 18. decembar 1919. – Zagreb, 24. februara 1990.), hrvatski pesnik.

Do 1980. godine predvodi Katedru za teoriju književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a neko vreme je i lektor na Sorboni. U početku nastavlja tradicionalni izraz hrvatske poezije, koji, zatim proširuje evropskim vidicima (Lorca). Spoj moderniteta i narodne umetnosti nalazimo u poemi „Tifusari“. Jedan je od utemeljitelja hrvatskog modernog pesničkog izraza. Objavljivao je i članke, prozu, eseje i drame u kojima je mitska koncepcija. Prevodio je s ruskog i italijanskog jezika.

Zbirke:

* „Crveni konj“,
* „Pijetao na krovu“,
* „Biti ili ne“,
* „Malo kamena i puno snova“,
* „Divlje oko“,
* „Čudo i smrt“.

RASTANAK

Jesi li postao trava ili oblak koji nestaje,
Svejedno.

I na klisurama orlovi te prate
i u vodama i među zvijezdama.

Ne mogu rastaviti oči,
izvori koji istom moru gledaju.
Nema rastanka

Nema smrti.

Ako osluskujem vjetar
čujem tvoj glas.

Ako u smrt gledam
čujem tvoju pjesmu.
Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš,
da budem cvijet u tvojoj kosi,
Ako si noć, ja ću biti zora
i blijesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma,
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.

TVRĐAVA KOJA SE NE PREDAJE

Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Nevidljivi bedemi sazidani od rana.
Uspavankom
odlijevam najezdama.
Preobražen u oklopu sna.
Na svim kulama bdiju izvidnice, a na obali skrivene
brodice od trske i tamarisa.
Vjetrokazi gledaju gvozdene daleke vojske gdje bruse strelice,
uljem mažu bedra i mišice i propinju se na zlim konjima
od kositra i vatre.
Mostovi su dignuti i neodoljiva brzica
brani prilaze.
A u svitanje nestaje mjesec i javlja se nepomućeno sunce.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Tvrđava koja se ne predaje.
Ne predaju se mrtvi u brzom letu.
Ne predaju se živi s draguljima očiju.
Utvrde se predaju, ali ne ove od sna. –
Same se daju i same otimaju.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.

TIFUSARI

1
Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.

Smrt do smrti. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.

Svaka
ide
svome
grobu.

Svaka ide svome grobu
ko izvori
svome
moru.

Svaka ide svome grobu.

2
Hoće li ikad ovom stazom proći
nebo široko, oko puno sreće?
Da li će briznuti frule i izvori
i cvrkutati jutra u proljeće?

Hoće li stope ostati na zemlji
i prkositi krvlju utisnute
ili će snjegovi u mrkloj tišini
zamesti riječi, tragove i pute?

3
Vijavica.Vjetar vije.
Čovjeka ni vuka nije.
– Ognja, ognja –
kosti vrište.
– Zvijezde, zvijezde –
oko ište.

Žvale mračne, večerat će
moje prste i možđane…

Vijavica. Vjetar vije.
Čovjeka ni vuka nije.
– Ljudi mili, braćo, ljudi…
U tišini
gluvi korak
izmoreni.
Slušam riječi
u ognjici.

– Druže…
– Druže…

Rukom hvatam ladnu ruku.

Idem
nijem
u koloni.

4.
Ne zbori noć.
Tišina nez utvara.
Nijemo
bez glasa
u meni
mrtvac progovara.

Oj, Cetino, moje selo ravno
kud si ravno kad si vodoplavno

Ne zbori noć.
To majka ruke
nad mojim snom
nad svojim sinom
savija
i njena crna
crna
kosa
ko san
na mojem čelu
klija.

Ne zbori noć.
Za gorom
smrt
noževe kuje
i jama – mješina
nozdrve nadima:
požare
i vješala
bljuje.

Oj Cetino, moje selo ravno

Ne zbori noć.
bez jutra
i bez krila
još zadnju riječ
i zadnji pozdrav
smrt mi je
ostavila.

5
Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu,
otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste
sav od svitanja? Čuj noć kad vatre u šumi planu.

Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?
U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,
sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.

U svakoj stopi, na svakom koraku; sloboda, sloboda.
Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,
ko divlja ruža na putu, ko raširena krila.

Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,
hoćeš li umirući živu ljubav dati
što prkosi smrti i čelik prelama?

Hoćeš li umirući živu ljubav dati
što u svakom srcu iznova se rađa,
hoćeš li glasom zore u noći zapjevati?

Ako panem u mraku, prenesi živima pozdrav,
prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu
pjesmu što ne gine; sloboda, sloboda.

6
Ognjica raste. Rukom ruku hvatam.
Uz čelo druga moje čelo gori.
U požaru ludom kad se pamet mrači
osvetom još jačom, ljubav progovori.

Kolona ide.U groznici rastu
goleme šume suncem rascvjetane.
U mraku čujem žive razgovore,
Očima živih gledam nove dane.

Gledam jezera prozirna i mirna,
vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom
i nove riječi nikad nečuvene,
ljude u kraju znanom i dalekom.

Rođena zemljo, nisam te dočeko,
nego u gunju, ušljiv, sav od rana,
nemoćan, zguren, jedva korak vučem –
i zato si jače u me urezana.

Od čela do čela samo vatra gori.
Glad i oganj žedne usne pruža
za kapljom vode. Tmina oči steže,
i što smo bliže zori noć postaje duža.

Korak po korak. Smrt u jarak baci
čovjeka i konja. Za me nema zore,
ali i u smrti mi smo partizani
I naši mrtvi još se jače bore.

VOLIO BIH DA ME VOLIŠ

volio bih da me voliš,
da budem cvijet u tvojoj kosi.
ako si noć, ja ću biti zora
i blijesak svjetlosti u rosi.

volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.

KRV I BURA

Razrezao sam žile na oštrom staklu sna.
U mojoj krvi zrcale se nebesa.
Ovdje na Balkanu, na Savi, na Jadranu
i gavrani su siti mesa.

Ogledala strave ukažite sliku
bez uza i oko vrata.
Krv, krv, krv moja vrišti
u ovoj zemlji Hrvata.

Otvorio sam žile i svojih riječi
krvavo sjemenje.
Zvizdi, šiba, udara bura.
Ječi kamenje.

PJESMA SUTRAŠNJEMU

Samo tebi, nerođeni, ove riječi. Samo tebi.
Ova zastava između dva boja krvava.

Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nerođeni,
upravljam ruke što ih zora već obasjava.

Pristižem strujama bistrim i brzacima rijeka.
Snovima, gledaj, sloboda kormilari.

O nebo, sunce u korijenu trava, mene već čeka
široki put i oblaci čergari.

Ne lete samo ptice. Gledaj zemlju u letu,
taj san koji postaje java.

Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nerođeni,
upravljam ruke što ih zora već obasjava.

 

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *