ZVONIMIR GOLOB - IZBOR IZ POEZIJE

Nebojša Đorđević   Poezija

Zvonimir Golob (Koprivnica, 19. veljače 1927. - 1. lipnja 1997.), hrvatski pjesnik.

Nakon studija u Zagrebu, jedan je od pokretača časopisa “Krugovi”, a uređivao je i druge publikacije. Sudelovao je u osnivanju grupe “Studio 64″, koja je stvorila i afirmisala “Zagrebačku školu šansone”.

Golob je svoje pesme gradio asocijacijom metafora, a posebnu pažnju pridavao je glazbenosti i čitkosti stiha. Objavljivao je i eseje, te prevodio s više jezika. Skladatelj je i autor tekstova šansona snimljenih na 20-ak ploča i kazeta, a bavio se i umjetničkom fotografijom.

IMA IH KOJI SU UMRLI LJUBEĆI SE

Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajuci neprimjetno,
zaboravljeno, izgubljeno.

Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju,
kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio
u neodlucnu boru na obali usana
i ostala je samo voda, topla i vlazna.

Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima
svi zive, u njima svi traze svoju smrt
i nalaze je u svemu sto im pripada.

Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi,
sve u njima umire do njih samih. U kutu svoga tijela
oni disu i placu.

Ima ih koji su samo uzdahnuli
poput zvona u kome svaki udarac srca
odjekuje kao udarac groma.

Ima ih koji se oprastaju, ne znajuci kamo idu,
ni kome pruzaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje
ispisujuci magicne znakove na krilu ptice.

Ima ih koje je smrt zatekla ljubeci se.
O njima bih mogao govoriti da su rijeci prazne
kao koza gusjenice iz koje se radja prekrasan leptir.

Ima ih koji su umrli grleci se. Zar ima ljepse smrti
od plamena koji svoje ostre zube
odmara na grlu koje jeca?

Ima ih koji su smrt docekali kao zenu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijedjeni,
i ne znaju gdje pocinje poraz i gdje pobjeda prestaje.

Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt
kao dijete koje ponavlja stihove.

Ima nespretnih, zbunjenih, uplasenih i uznemirenih.
O njima vjetar pjeva dok valja svoje tesko tijelo
u sporom koritu mora.

Ima i onih koji su umiruci psovali zivot
rijecima u kojima bijase gorcine
poput trnja sto jeca iza svake ruze.

I konacno, ima ih koji su umrli odjednom,
baceni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila
u letu koji jos traje.

 

LUTKA

Zamišljam te nagu,
sa tijelom dječaka u kome je žena,
usnula i spava…
Ne budim te više, puno ožiljaka,
moje srce, kao zemlja podrhtava

Zamišljam te nagu,
anđele bez krila, ostala su negdje,
poslje zagrljaja
na olovnom nebu, sjena duge spaja
ono što već jesi, s onim što si bila

Zamišljam te nagu,
Jedino u svoju nježnost odjevenu
I kraj tebe ležim
Pokrivam te srcem u krvi i znoju
Raste moja čežnja, ljeto je i snježi

Zamišljam te nagu, janje moje malo
Hostija i čaša,
puna tople kiše
A polje je plavo i vrijeme je stalo
Na nekom zvoniku i nema ga više

Zamišljam te nagu,
više se ne stidiš ruže u svom vrtu,
ako je procvala…
Jesi li još ondje i da li još vidiš
zvijezdu iznad mene ili je već pala?

Ljeto koje pamtim, srušila je zima
sjekirom od leda
a samo to imam…

 

POGLEDAJ PATKE; DRAGA

Ti si me ostavila, bože,

kako je to smiješno.

Šta ćeš sada bez mene tako sama?

Svi idu u dvoje, ali ti i ja,

svako svojim putem.

Pogledaj patke, draga, nekamo lete.

Svugdje parovi, svugdje on i ona

i ptice kao i ljudi drže se za ruke,

samo ti i ja stojimo bez riječi

kao dva broda u magli, ispod tuđih zastava.

Ti si me ostavila, bože,

kako je to smiješno,

šta ću sada bez tebe u toj šumi?

Svi nekamo žure, ali ti i ja,

na koju ćemo stranu?

Teška si odviše, ne mogu da te nosim.

Nisam te volio, sada mogu reći.

Dok si kraj mene ležala, gdje sam tada bio?

sada ti i ja stojimo bez riječi

kao stablo i sjena koja mu više ne pripada.

SJENA KRIŽA

Onaj koji će zatvoriti vrata odlazeći.

Ona koja je prostor zatvoren vratima.

Onaj koji više ne govori.

Ona koja to ne primjećuje.

Onaj koji se ne sjeća da je zaboravio.

Ona koja zaboravlja da mu to kaže.

Onaj koji će odbaciti

koljena, šaku i prste

i naviku da ih ima.

Ona koja će skupiti sve to da bi ponovo

sastavila sjenu križa.

Onaj koji umjesto kamena kleše vlastito srce.

Ona koja je nož, čekić i dlijeto.

Onaj koji će zajedno s košuljom

skinuti dio ramena, zglobove, slijepe oči.

Ona koja je postelja neke druge sobe.

Onaj kome studen zatvara usta.

Ona koja će zbuniti lastavice pokazajući sjever

kao da je jug.

 

OBIČNA PJESMA

Sve je neobično ako te volim,

vrtuljak što se okreće igračke i djeca.

Veče koje silazi spava u mojoj duši.

Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,

sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,

jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.

Sve je neobično ako te volim:more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,

zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.

Ja više nisam isti, slušajuć’ glas

na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša

mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.

Tjeskoba, obična pjesma, plači ponovo

dok svoje teške vjeđe zaboravljaš u snu

poput marame na licu koje bdije.

Sve je neobično ako te volim,

ako te volim. Zagledana u nebo

ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini

 

 



Postavite komentar