DANIJEL DRAGOJEVIĆ - IZBOR IZ POEZIJE

Nebojša Đorđević   Vesti

Rodio se 28. januara 1934. godine u Veloj Luci na otoku Korčuli. Jedan od najvažnijih hrvatskih pisaca danas. Uticao na generacije hrvatskih autora svojim tekstovima, pesmama, originalnim stilom i beskompromisnim držanjem.

* dobitnik brojnih domaćih i međunarodnih književnik nagrada, između kojih Goranove nagrade 2005. za knjigu “Žamor”, nagrade Vladimir Nazor 1981., Zmajeve nagrade 1981. za knjigu “Razdoblje karbona”, nagrade “Branko Miljković” za knjigu “Prirodopis” 1974. godine, i drugih.
* brat blizanac pisca Ivana Dragojevića (U srcu ljeta, Vukodlaci, Smrt gospodina Medara, Kaučenica i R4), umrlog 3. avgusta 1999. u Zagrebu.

Objavljena dela:

* Kornjača i drugi predjeli (poezija), Matica hrvatska, Split, 1961;
* U tvom stvarnom tijelu (poezija), Naprijed, Zagreb, 1964;
* Svjetiljka i spavač (poezija), Naprijed, Zagreb, 1965;
* Nevrijeme i drugo (poezija), Razlog, Zagreb 1968;
* Bijeli znak cvijeta (poezija), izdanje autora, Zagreb 1969;
* O Veronici, Bezlebubu i kucanju na nezvjesna vrata (proza), Matica hrvatska, Zagreb, 1970,
* Bajka o vratima (proza), Zagreb 1972;
* Četvrta životinja (poezija), Naprijed, Zagreb, 1972,
* Prirodopis (poezija), Biblioteka Teka, Zagreb, 1974;
* Izmišljotine (proza), Naprijed, Zagreb 1976,
* Razdoblje karbona (poezija), Cekade, Zagreb 1981;
* Rasuti teret (proza), Nolit, Beograd 1985,
* Zvjezdarnica (poezija), Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1994,
* Cvjetni trg (proza), Durieux, Zagreb 1994,
* Hodanje uz prugu (poezija), Matica hrvatska, Zagreb 1997.
* Žamor (poezija), Meandar, Zagreb, 2004 ( Goranova nagrada za najbolju knjigu, 2005.)

PTICE

Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.

TAMA

Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu
pitala me Melita Roko jeste li primijetili
kako neki za vrijeme predstave ne gledaju
drugo nego mrak oko sebe.
Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća
što je sjedila daleko od mene,
inače bi doznala da sam jedan od tih.
Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,
kada se svjetla ugase i tišina pokaže
dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,
kako da je čovjek ne sluša i ne gleda?
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao dječji strah
dolazi, moglo bi se reći plavi,
i mi ne znamo što hoće,
stajati na ramenu, ustima, razumu,
biti donji i gornji glas, slika,
priča prije i nakon priče,
ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,
svekoliki profil slijepog oka,
tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.
O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.

TAPISERIJA

Stojim usred riječi kao da je to negdje
i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome
neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo
neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za
nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom,
svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom
koju je stvorio, slijedim li put njegovog
kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi.
Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!
A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički
vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,
duga rečenica za one koji umiru.
Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,
veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,
zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.
Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.
Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?
Nestalo je mjesto. Izgorilo.

 

OGRADA

Dolazeći u posjet vidio sam veliku rupu
na žičanoj ogradi duševne bolnice i pomislio
kako nikada neću biti tako nešto potrebno,
otvoreno i utješno. Kroz mene neće nitko ući
niti izaći, nisam okrenut istovremeno na obje
strane, unutra i vani, ne čekam nikoga.
Što sam ja prema jednom običnom prolazu
kojega su želje nedopušteno napravile,
kojega želje održavaju i ni trenutak
ne ostavljaju samog? Čak se i kos
izgleda s visoke grane sprema
proletjeti kroz njega.

 

KROZ OTVOR PALUBE

Kroz otvor palube vide se poluge
brodskog motora kako se pokreću
gore dolje, naprijed natrag, vrte
u ulju, mazivu, pari, tko zna čemu.
Jedan dio dohvaća drugi, utišava ga,
sporazumijevaju se kao sljepačke slike.
Teško je vjerovati da jedan s drugim,
da jedan do drugoga mogu išta učiniti,
bilo što pokrenuti. Tu, u blizini dna,
kao da sve počinje, završava se, potire.
A ipak, onome tko s prozora na obali
gleda kako brod klizi i bez napora ulazi
u luku, a trag mu začas nestaje, srce
zaigra i misao o smrti, ako se i javi,
lakša je, tiša, bliža običnoj misli.

 

 



Postavite komentar