Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

SOUL, SEKS I PLES

DOKLE (?) DISCO! (1979-2009)

Rod Stewart nije bio mutav i naivan kad se posle Stonesa i Bowiea i on bacio na disko tržište – znao da je da je to danas najbolji put da ploča postane dvostruko platinasta. Zašto?

S diskom je sve bilo lakše.

Afro-frizura, disko-kugla, platforme na cipelama, hlače na trapez… za rušenje granica i predrasuda bilo je dovoljno vikendom zaplesati ispod kristalne kugle. Posle nezapamćenog uspeha Groznice subotnje večeri (ali potom i Briljantina) sa diska je konačno skinuta etiketa „muzike za pedere i crnce“.

Nakon Travoltinih drečavih košulja, nakon Donne Summer i The Wanderer, Village People i Macho Man, Glorije Gaynor i I Will Survive, Boney M i Rasputin, Abbe i Dancing Queen.., za sve one koji su u Njujorku, Čikagu, LA-u, Londonu, Parizu, potom u Švedskoj, Italiji ili Japanu… želeli samo i jedino vrli ludi svet, izbor je bio jednostavan: Ne Biti ili Bee(ti) Gees.

Pre tačno 30 godina, sredinom 1979, otprilike u vreme nastanka ovog Džuboksovog temata, disko-singlovi su poslednji put vladali američkim i britanskim top listama. Osim Bee Geesa (Too Much Heaven) i Donne Summer (Bad Girls), disko je negde u to vreme već bio oplodio i oportuniste Blondie (Heart of Glass), Roda Stewarta (Do Ya Think I’m Sexy), pa čak i Rolling Stonese (Miss You) i Kiss (I Was Made For Lovin You). Uspesi ovog žanra su bili iznenađenje čak i za Giorgio „Hi Energy“ Gorodera: tokom 1978. i 1979. oko 28 miliona Amerikanaca je izašlo na plesne podijume, maja ’79. u SAD je izbrojano 20.000 disko klubova, a vrednost disko industrije je procenjena na milijardu dolara godišnje.

Bila je to Poslednja igra. Disko je krajem 1979. godine pokupio stvari i vratio se svojim crnim i gej korenima, postavljajući temelje za mnoge nove plesne žanrove.

Disko revolucija je suštinski anticipirala nadolazeći globalizovani MTV „duh vremena“, svet u kome je zapravo malo šta bilo onako kako je izgledalo – sjajno i bezbrižno. A možda se deo odgovora o jedinstvu suprotnosti disko-revolucije krije i u pojašnjenju Alberta Goldmana: „Disko je klasičan primer izgubljene religije, nastojanje da se duhovni žar sakralnog sveta postigne intenziviranjem užitaka svetovnog“.

Izvor: Popboks / B. Minić, Džuboks br. 59 (1. april 1979)

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *