Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

KONZERVATIVAN ALI I DOVOLJNO SLOŽEN KOMAD

U HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci premijerno je izvedena predstava prema klasičnom tekstu Tennesseeja Williamsa u režiji Dine Mustafića

RIJEKA Klasičan tekst američkog dramatičara Tennesseeja Willia-msa „Tramvaj zvan žudnja“ iz 40-ih godina prošlog stoljeća, u prijevodu Ive Juriše i dramaturškoj obradi Željke Udovičić, sarajevski redatelj Dino Mustafić postavio je, rekli bismo, konzervativno i pomalo literarno.

Predstava sa stankom traje oko dva i pol sata. Ispočetka je, zapravo prvih sat vremena, ravna i dosadna, i to unatoč iznadprosječnim glumcima i dojmljvoj scenografiji Dragutina Broza.

Možda je glavni uzrok tome glumačka neuigranost i nervoza, jer probe su potrajale svega pet tjedana, pa katkad scenom zavlada šupljikava žučljivost ili prenaglašena tromost.

Komad sa desetak likova

Stoga valja očekivati da će ova ipak dovoljno složena i ipak iznutra promišljena predstava nakon nekoliko izvedbi uključiti još neiskorištene motore i postati mnogo brža i čvršća.

Premda je u komadu desetak likova, veće, zaokružene uloge nude se za četvero glumaca. Najveću i središnju, nesretne, već pomalo sredovječne Blanche DuBois, dobila je slavna beogradska gošća Mirjana Karanović, koja već otprije uspješno surađuje sa Mustafićem.

Ulogu što je vrlo teškom čini dugotrajna nazočnost na sceni i pshički život lika opterećen neprestanim, patološkim brbljanjem, kao u kakvog pasivnog ženskog Hamleta, Karanovićeva je svladala s mnogo energije.

Ispočetka je, dakle, odviše transparentna u nemoći da sakrije vlastitu propast, no kako se bliži svom nemoćnom samoubojstvu, kao da prirodnije tone u lik.

Do konca predstave, osobito u drugom, 45-minutnom dijelu, iznosi propast ranjive žene koja vlastitu nesigurnost liječi promiskuitetom, i to u okrutnoj teksaškoj patrijarhalnoj vukojebini, uvjerljivo, sve dok je njezina tragična komika ne odnese u smrt na tračnicama poput kakve američke, zakašnjele Ane Karenjine.

Te se tračnice zlokobno sve vrijeme pružaju scenom i prije te smrti između pragova procvjetaju kitice bijelog cvijeća, ko zgodna redateljsko-scenografska simbolična dosjetka.

Klica jezovite propasti

Karanovićevoj pomalo promuklo, suspregnuto parira Alen Liverić u ulozi Stanleya Kowalskog, koja je svojedobno proslavila Marlona Branda. Blanšina okrutnog šurjaka Liverić možda igra s nelagodom, no nije promašio unutarnju matematiku lika.

I njegova seljačka okrutnost tako postupno dolazi na vidjelo a oluga se zaokružuje kao nasilna karikatura priglupog i lukavog muškarca bez srca.

Lucija Šerbedžija staloženo ali također ponešto još usiljeno igra njegovu suprugu Stellu, a još manju ulogu, Mitcha, Kowalskijevog prijatelja, maestralno igra Žarko Radić.

Zapravo, oko polovice, kad se predstava lomi, on je preuzeo ključnu dionicu i unio u nju prvu klicu jezovite propasti.

Izvor: Jutarnji hr Tomislav Čadež

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *