Slavni 82-ogodišnji nobelovac je, po svemu sudeći, zaključio svoj književni opus. ‘Pisanje iziskuje previše truda’, izjavio je.

Južnoamerički literarni gigant, Gabriel García Márquez, odlučio je objesiti pero o klin. Ova vijest, doduše, i nije neko golemo iznenađenje budući da 82-godišnji Marquez nije napisao gotovo ništa, ili barem objavio, u posljednjih pet godina, odnosno od izlaska svog posljednjeg romana Sjećanje na moje tužne kurve. Da se rodonačelnik magičnog realizma i jedan od najutjecajnijih pisaca druge polovine dvadesetog stoljeća zaista odlučio na vječnu tišinu potvrdila je i njegova agentica, Carmen Balcells, koja je za čileanske novine La Tercera izjavila: ‘Mislim da je to to od Marqueza. Ne vjerujem da će napisati išta više.’ Iako su se krajem prosinca pojavile vijesti da Marquez radi na novom romanu, o čemu smo uostalom i pisali, glasine koje je potaknuo Marquezov prijatelj, također kolumbijski pisac impresivnog knjiškog imena Plinije Apulej Mendoza, bile su, sada je posve jasno, netočne. Da je Carmen Balcells po svoj prilici u pravu, potvrdio je i Marquezov biograf, Gerald Martin koji je također izjavio da čisto sumnja da će bilo što novo od Marqueza biti objavljeno za njegova života. ‘Ja isto vjerujem da Gabo neće više pisati, no, za razliku od većine, ne mislim da je to nešto zbog čega treba žaliti budući da je bila njegova sudbina, kao pisca, da ima veliko zadovoljstvo što će mnogo godina prije smrti već imati koherentnu i zaokruženu književnu karijeru.’

Sam Marquez je u prošlosti često otvoreno govorio o naporima s kojima se mora suočavati kao pisac, a proteklog prosinca je na sajmu knjiga u meksičkoj Guadalajari rekao kako pisanje ‘iziskuje previše truda, i da ne može podnijeti napore pisanja knjiga’. Također je rekao da je 2005. bila ključna godina u tom smislu, budući da je ‘to bila prva godina u mom životu u kojoj nisam napisao niti jednu jedinu rečenicu. S mojim iskustvom, ne predstavlja mi nikakav problem napisati novi roman, no mislim da bi ljudi odmah primijetili da više nisam sto posto u tome, a to ne želim.’ Inače, Marquez je svoje najveće uspjehe kao pisac doživio u Mexico Cityju , gdje se sa suprugom i sinovima Roderigom i Gonzalom doselio 1959. godine. Prva Marquezova uspješna knjiga bila je Pukovniku nema tko da piše, objavljena 1961., a slijedio je Pogreb velike mame godinu dana kasnije. Njegova najpoznatija knjiga i jedno od najčitanijih knjiga druge polovine stoljeća, Sto godina samoće (Cien años de soledad), objavljena je 1969. i prodana u više od 10 milijuna primjeraka, označivši početak tzv. ‘magičnog realizma’, termina kojeg sam Marquez nikada nije priznavao.

Sto godina samoće je pisao u potpunoj samoći. Vratio je obitelj kući, zatvorio se u sobu, počeo pisati i to svakodnevno osamnaest mjeseci. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve uređaje i predmete u kući kako bi mogao slati novac obitelji i kupiti dovoljno papira za pisanje. No, isplatilo se, te je, obogativši se, veliki dio zarade od knjige donirao ljevičarskim skupinama u Angoli, Argentini, Kolumbiji i Nikaragvi, a pomogao je i u osnivanju organizacije HABEAS (organizacija za sprečavanje zloupotrebe vlasti i oslobađanje političkih zatvorenika u Južnoj Americi). Zbog svojih političkih stavova, ponovno je morao otići iz Kolumbije u Meksiko, budući da su ga kolumbijske vlasti optužile da novčano pomaže gerilskoj grupi M-16. Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu. Četiri godine poslije, 1986., objavljuje Ljubav u doba kolere, a kasnije slijede General u svom labirintu, 12 hodočasnika, O ljubavi i drugim nečistim silama…

Izvor: Booksa n.s.