Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

NEOBIČAN ČUVAR SLIKARSKE TAJNE

Retrospektiva Ljubice Cuce Sokić od srede uveče, u Galeriji RTS

U znak sećanja, ali i na tragu još ranije začete ideje o neophodnosti celovitog predstavljanja stvaralaštva slikarke, akademika Ljubice – Cuce Sokić, Galerija RTS-a pripredila je retrospektivnu izložbu jedne od naših najznačajnijih i najosobenijih stvaralaca 20. veka, čiji će vernisaž u sredu (18. marta) u 20 sati direktno prenositi Drugi program RTS.

U Galeriji RTS-a u hronološkom nizu biće predstavljeno 37 slika Ljubice – Cuce Sokić, nastalih između 1936. i 2004. godine, iz fundusa Srpske akademije nauka i umetnosti, beogradskog Narodnog muzeja, Muzeja grada Beograda i iz privatnih kolekcija. Autor postavke i teksta u katalogu je istoričar umetnosti Nikola Kusovac.

Akademik Ljubica – Cuca Sokić bila je jedan od malobrojnih čuvara slikarske tajne u savremenom svetu. Rođena je 1914. godine u Bitolju. Slikarstvo je studirala u Beogradu i Parizu. Od 1968. godine član je Srpske akademije nauka i umetnosti. Umrla je početkom ove godine u Beogradu u 95. godini života.

Svoje prve slike, tridesetih godina 20. veka, ostvarila je u ključu poetskog realizma. Tragajući za „čistim jezikom“ slikarstva, približavala se svetu apstraktnog, ali nikada doista nije i prekoračila tu granicu. Njeno slikarstvo najčešće se opisuje kao intimističko. U početku, slikala je mrtve prirode, pejzaže, figure i portrete, a kasnije, redukujući formu, približila se geometrijskoj i umerenoj apstrakciji – čitamo iz kataloga.


Pogled na Sremske Karlovce, 1948, ulje na platnu

„Ne mogu da zamislim da se bavim nečim drugim – za mene je najveći praznik boraviti u svom ateljeu i raditi… Slikarstvo je kombinacija zanata i duhovnosti… Mislim da svaki dobar slikar, bez obzira na različita lutanja i traganja, na kraju pronađe svoju tehniku kao jedan univerzalan umetnički jezik“, govorila je Ljubica – Cuca Sokić, a citira Irina Subotić u nedavno objavljenoj monografiji (izdavači: Topy, Vojnoizdavački zavod, SANU, biblioteka „Žene u srpskoj umetnosti“) posvećenoj našoj koliko poznatoj, toliko i diskretnoj umetnici, koju potpisuje zajedno sa Aleksom Čelebonovićem.

Ljubica – Cuca Sokić je, kažu, ličila na svoje slike. Slikarstvo i njen život bili su zaista jedno. Posedovala je savršen odnos racionalnog i emotivnog, istančano osetljivo oko.

„Kad stavim neku boju koja vrišti, ja je odmah utišam… To je valjda shodno mojoj prirodi, a samog sebe čovek mora uvek slediti. Mislim da je utišana gama najtipičniji deo mog slikarstva… Nisam od ljudi burnog temperamenta i svoje uzbuđenje ne pokazujem jakim gestom. A svemu tome mislim da je zaista doprinelo moje detinjstvo koje je proticalo mirno, bez velikih događaja, ali puno nekih običnih malih prijatnosti koje su mene činile srećnom“, zabeleženo je u monografiji.

Tri rata obeležavaju život Cuce Sokić – piše Irina Subotić.

– Rođena je u bežaniji 1914, puno stvaralaštvo je doživela tokom Drugog svetskog rata, a pozne dane proživela s tugom: „Svi smo unesrećeni i sve što činimo obavijeno je brigom i strahom…“
Za devojku iz imućne porodice (njen otac je bio vlasnik lista „Pravda“) ništa neuobičajeno da upiše Umetničku školu…
Vaspitavana na francuskom slikarstvu, gde se svaki izraz bazira na likovnoj senzaciji i njene slike su nosile ta obeležja. Rečima Alekse Čelebonovića iz sećanja na zajedničke pariske dane:

„Tražili smo Prusta u slikarstvu ili tačnije onaj deo prustovskog prosedea do kojeg nam je bilo osobito stalo. Kada se kod Prusta izostavi sve ono što duguje simbolizmu i Bergsonovoj filozofiji, ostaje njegovo introvertno analiziranje svakog zapažanja, svakog postupka, svojeg i tuđeg, izraženog rečenicom koja teče bez preskoka, bez grubosti, bez želje za bleskom. Tako nam se pričinjavao i naš nedostižni slikarski ideal: detalj prirode koji će sobom, materijalom od kojeg je satkan, nositi istančanost osećanja nastalog u određenom ambijentu, neke blage harmonije u sivom, neočekivane oblike masa u krupnim konturama i, iznad svega, neku nostalgičnu tugu za izgubljenim rajem u kojem su možda jedino živeli ljudi s kraja XIX i početka XX veka.“

Može li se reći da je vrednost Cucinih slika veća od nje same!? Govorila je da ne može da zamisli svoj život bez slikarstva, težeći uvek skladu jer „ne sme se nikad povrediti duša“. Iz istog razloga poštovanja prema svojim studentima, persirala im je. Pod njenim okriljem stasali su Stojan Ćelić, Mladen Srbinović, Slava Bogojević, Milica Stevanović, Marko Krsmanović, Feđa Soretić, Igor Vasiljev, Milo Dimitrijević, pa Dušan Otašević, Anđelka Bojović, Isak Aslani, Safet Zec, Cile Marinković… Cuca Sokić je, pak, slikarsko umeće učila od Vase Pomorišca, Bete Vukanović i Ljube Ivanovića (čija je izložba crteža pre neki dan otvorena u beogradskom „Haosu“, a u četvrtak će biti druga, iz fundusa Muzeja savremene umetnosti, u Spomen-zbirci Pavla Beljanskog u Novom Sadu).

Kolekcija Duška Vujoševića

U Prodajnoj galeriji Beograd na Kosančićevom vencu, na izložbi dela iz zbirke porodice Vujošević koja je u toku, Zdravko Vučinić, autor izložbe, sačinio je izbor recentnih dela najznačajnijih predstavnika srpskog slikarstva XX veka. Među izloženim slikama su čak tri Ljubice – Cuce Sokić i to ulja srednjeg formata „Odsjaj“ iz 1971, „Kompozicija“ i „Dvorište“ iz 1976. godine.

– Cuca spada u slikare čiju magičnu privlačnost otkrivam poslednjih deset godina. Imam desetak njenih slika iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka koje sam nabavljao od trgovaca – kaže za „Blic“ Dušan Vujošević, trener Košarkaškog kluba „Partizan“.

Izvor: Blic Online M. Marjanović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *