Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

MILOSRDNI ANĐEO

RAZGOVORI SA MARGITOM STEFANOVIĆ

Milan, Bojan i heroin, kada je Magi abortirala, da li je Dule Ercegovac gej i narko-diler, kakva je zapravo majka Milana Mladenovića, ko je tu koga varao i potkradao, ko je ko i ko je kome… sve to u knjizi Aleksandra Ilića, jednom od najodvratnijih štiva koje se poslednjih godina pojavilo na srpskom jeziku

O ovome, molim te, ne pričaj nikom, neka ostane među nama“,
Margita Stefanović Aleksandru Iliću, strana 49

„Nemoj da dopustiš da te publika ismeje i da o tebi po novinama pišu svašta“,
Aleksandar Ilić Margiti Stefanović, strana 246

Kažu da je na promociji ove knjige u SKC-u jesenas bilo polemike na ivici incidenata. Na njenog autora su besnili bivši članovi Ekatarine Velike (bubnjar Firči), prijateljice Margite Stefanović (Lidija Nikolić) i izdavač EKV-a (Ognjen Uzelac iz PGP-a). Autor se branio argumentom kako „ima pravo na svoje mišljenje“.

Mediji su preneli kako je diskusija potrajala nekoliko časova, a za to vreme je izneta gomila optužbi na račun autora; od toga da lešinari kopajući po Margitinom životu, do toga da je koristio informacije sumnjivog porekla od osobe koja je godinama umirala i umrla u najtežim okolnostima.

Vrati unatrag – Razgovori sa Margitom Stefanović (Dragon Music Production, 2008) su dozlaboga haotični dnevnički zapisi Aleksandra Ilića o poslednjih osam godina života Margite Stefanović (1959-2002). U doba koje opisuje knjiga (1996-2002) Margita se, osim albumima EKV-a, bavi ambijentalnom muzikom, povremenim druženjima sa širom familijom, lečenjem, narkomanijom, ispovedanjem Iliću; prodaje veliki stan na Slaviji, vraća dilerske dugove, kupuje dva manja stana pa nekako i njih gubi, da bi joj ostala neka šupa u Borči, nakon čega umire u bedi i bolesti.

Ilić ne objašnjava kako se našao u njenoj blizini, i uopšte, o sebi iznosi malo konkretnih podataka. Na jednom mestu gde se pominje reizdavanje album EKV-a kaže: „Moje iskustvo u ovom poslu je veliko“; negde usput navodi da „solidno svira dva instrumenta“; kao i da baš ne voli homoseksualce.

Tvrdi da je veliki fan EKV-a, ali uprkos tome u knjizi pravi nekoliko solidnih grešaka: Rex Ilusivii (Mitar Subotić Suba) za njega je grupa Rex Ilusiv II, ili ispisuje pogrešne delove tekstova pesama: „neke bezvezne stvari, one bezvezne priče“ ili „gde god da počnem tvoja je ruka u mojoj ruci“…

Najbliže što se da ustanoviti jeste da je u pitanju neka vrsta trgovca diskovima koji je s poslednjom preživelom originalnom članicom EKV-a u drugoj polovini 90-ih radio na reizdavanju starih albuma tog benda u okviru (valjda njegove) etikete EKV Records.

Magi se drogira

U brojnim opisima raznih važnih i nevažnih ljudi, stvari, događaja, misli… slabo se zna ko tu šta govori a još manje – šta je od ovoga istina?

Da li je, npr., Margita znala da će Ilić o njoj objaviti knjigu? To nigde ne piše, osim što na jednom mestu Ilić, navodeći je na pikantne detalje, kaže: „Potrebna mi je iskrena priča koju ću možda jednog dana objaviti i u kojoj te neću štedeti“, dodajući da ga zanima „ono što niko ne zna“.

Da li je Margita ozbiljno mislila sve što je govorila? Ili, da li je i šta je od ovoga uopšte govorila? Tj. na šta bolesna i osiromašena osoba ne bi pristala za parče nečije brige, hrane, pažnje, ili za povremenu svotu gotovine? Ilić po štampi tvrdi da se pre objavljivanja knjige konsultovao sa advokatima, i da mirno spava.

Uglavnom, priča kreće aprila ’96. i… već na prvoj stranici se vidi da je đavo odneo šalu. Aleksandar ulazi u Margitini stan: „Oko mi se zadržalo na zidu nasuprot prozora, jer sam primetio da nedostaju dve veće slike“. Detektivski njuh se nastavlja i na sledećoj/drugoj stranici: nakon što mu je Margita na (valjda) njihovom prvom susretu „uputila prodoran pogled pun ljubavi“, Ilić shvata da ona „opet, po ko zna koji put, uzima heroin“.

Zapravo, najveći deo Ilićeve dokumentaristike gradi se pod uticajem želje „pričaj mi kako ste se drogirali“, a prekori koje tom prilikom upućuje sagovornici su patetični do tragikomičnosti: „Sram te bilo, i ti si mi neki intelektualac“, odgovara Ilić na Margitin polušaljiv poziv da proba heroin. Nakon što mu na nekoliko strana opiše gotovo ceo svoj život, Iliću nije dosta: „Dobro, Magi, sve je to lepo, ali nisi mi rekla ono najvažnije – kada je heroin ušao u tvoj život?“. Heroin je žila-kucavica ovog štiva i autor verovatno nije odoleo da objavi baš sve što je čuo.

„Vene na rukama gotovo da nije imala. ‘Koliko puta u toku dana si uzimala drogu?'“

„Muka mi je od svega, a ti si baš našao da me ispituješ o ovakvim stvarima u vreme odvikavanja.“

„Izvini, zaista nemam osećaj kad treba da prestanem da te ispitujem. Za mene je to samo interesantna priča…“

Magi protiv gej lobija

Knjiga deluje na nekoliko nivoa: onaj najjači, mada i najviše skriven, jeste borba za autorska prava na diskografsku zaostavštinu EKV-a, koja valjda nekako preuzima Margita, pa izgleda onda nekako Ilić. Tim povodom je detaljno data analiza diskografskog posla iz Margitinih i/ili Ilićevih usta. Onda koliko je štampano diskova EKV-a ovde, šta je izdato onde, ko su partneri, ko ima prava na Milanove pesme, šta tu hoće njegova majka Danica i bivši menadžer Dušan Ercegovac; Magi drži sve pod kontrolom, mada sumnja u sve i svakoga – osim, naravno, u Ilića.

Margita je, prema onome što Ilić piše, naročito precizna, i govori gotovo jezikom sudskog činovnika kada se ljuti na PGP što doštampava izdanja EKV-a bez njene i Ilićeve (kao njenog novog partnera) dozvole. Sudeći po knjizi, iako bolesna i često pogubljena, Margita je u stanju da, ko zna kako, sazna i detaljno opiše krimogeno poslovanje vlasnika IPS-a, koji će ih kasnije navodno zavrnuti za prodate diskove.

Tom prilikom koristi se otrovan arsenal za opanjkavanje svih koji pretenduju na isto blago: bivšeg bubnjara Ivana Feceta Firčija (psihički maltretirao žene, a Marinu Perazić čak i tukao; sa ocem ne razgovara 20 godina) ili čak i majke Milana Mladenovića, „u čiju stražnjicu se uvlači Ercegovac“.

A Ercegovcu su namenjene najveće čaše pelina. Magi pripoveda o bivšem menadžeru koji bendu ne isplaćuje honorar s nekog koncerta u Domu omladine, ali (kaže Ilić da kaže Margita) tih dana kupuje novi auto; Ercegovac se inače „starao za sve što nam je trebalo, pa čak i za drogu ukoliko nam je to bilo potrebno“, zbog čega je bend bio poznat, kaže Margita, kao „erceg-ovisnici“; otac ga se odrekao kada je u rodnoj Sremskoj Mitrovici otkriveno da je gej i imanje je ostavio samo drugom sinu; Ercegovac Đinđiću 2000. preti tužbom ako se na DOS-ovim mitinzima bude puštao EKV; Ercegovac (kaže Ilić da kaže Margita) pokušava da spreči njihovo reizdavanje albuma EKV-a, ali (kaže Magi svom sagovorniku) ona nema brige jer: „Ti si ušao u moj život niotkuda, iznikao iz pepela poput Feniksa. Da je kojim slučajem Milan živ, bio bi prezadovoljan. Gotovo svi bendovi s kojima je Duško radio otkačili su ga, jedan po jedan…“

Ercegovac je (kaže Ilić da kaže Margita) nastavio da radi i posle Petog oktobra jer su mu u tome pomogli prijatelji iz DS-a, tačnije gej podružnica te partije. Kad smo već kod toga, Ilić tvrdi da mu je Magi odala i tajne kako Srbijom vladaju masonerija i sve sami pederi, čak i u Slobinom okruženju, koji je s Mirom „imao moderan brak“, a sve je to onda „prošiveno jevrejskim šavovima“.

Saznajemo i da je Ercegovac grobno mesto za Milana Mladenovića rezervisao preko svojih kanala u SPS-u, platio troškove sahrane, ali mu je Milanova majka posle vratila novac, mada je on posle pričao da je platio čak i podizanje spomenika. Tako kaže Ilić da kaže Margita.

Takođe, Ilić ne propušta da citira Magi kad kaže da je upravo on bogom dan da objavljuje ploča EKV-a: „Sjajno je što želiš da se naši albumi objave i, koliko vidim, osoba si koja ne voli neuspeh ili bilo kakav propust“, govori mu Margita, a ordenje mu lepi čak i njen doktor, s kojim Ilić razgovara u poverenju: „Oduševljena je pokušajem da se objave i pojave reizdanja Ekatarine Velike i imponuje joj uloga koju si joj dao“.

Magi abortira

Druga strana knjige je tabloidna, s pominjanjem raznih bizarnih đakonija iz Margitine prošlosti: recimo kako je abortirala 1980. Autorov krvopijski instinkt ne odoleva ni da u opisivanje sahrane Milana Mladenovića ne ubaci scenu Bajaginog odbijanja da bivšem menadžeru Saši Dragiću pruži ruku.

Ili: „Svirala sam s pola snage i u to vreme sam se najviše drogirala, uostalom to su činili i ostali iz benda“.

O roditaljima: „Sa mamom sam prestala da razgovaram od momenta kad je shvatila da sam narkoman“; „A tata je imao faze kad se utapao u alkoholu“;

O široj familiji: „Samo ih zanima da li se drogiram i kako stojim s nekretninama“;

O porodici Todorović: Magi i njenog tadašnjeg dečka Žiku hapsi policija jer ih je prijavio njegov otac Bora, kome se nije dopadala ta veza, a „koji je u to vreme živeo sa ženom Sneškom iako nisu bili u braku, a nekoliko godina nakon razvoda se oženio nekom Amerikankom i opet postao otac“;

O orgijama posle nekog koncerta EKV-a u Makedoniji: „U naredna tri dana svi smo bili pijani ili drogirani, a seks je došao na kraju“;

O Margitinom susretu s Vladom Divljanom: „Smrdiš na rakiju, završili smo za sva vremena“.

Magi smrdi

Treći nivo knjige je kvazifilantropski, jer Ilić pokušava da se nametne kao ogorčeni „dok sam živ“ borac protiv diskriminacije osoba zaraženih sidom. Ali onaj koji Margitu obasipa prekorima iz sekcije „šta će, pobogu, reći svet?“, poput scene pre polaska kod lekara koji će utvrditi kako Margita ima sidu („Molim te, idi se okupaj i promeni garderobu jer smrdiš kao tvor kad je u panici. Sramota je da se priča da Magi smrdi“), ili sat kasnije („Ne bi bilo zgodno da javnost sazna za ovo“), o njoj piše gadosti za kakve su se u Srbiji specijalizovali samo Pravda i Kurir.

Kiselinu u želucu, više nego dileme u glavi, rađaju njegovi narcisoidni izrazi dobročinstva i anđeoske nesebičnosti. „Hvala za doručak, prijao mi je kao nikad do sada“, kaže mu Margita na jednom mestu, a: „Ne zaslužujem ja baš toliko“ na drugom – kad joj pokloni indijski čaj kupljen u Budimpešti. Ili: „Lepo je i humano što si dobrovoljni davalac krvi“, kaže Iliću Margitin doktor, i ovaj se ne usteže da to i napiše.

Ilić EKV dnevnike nije punio samo Margitinim impresijama o ovoj ili onoj pesmi ili koncertu, već je s posebnom preciznošću beležio i šta joj ja kada dao: „Otišao sam u prodavnicu i kupio 300 grama salame“ … „dao sam joj 300 maraka“ … „i sa mog tanjira uzela je jedan sendvič“… „pojela si četiri velika sendviča i popila litar jogurta“ ili (Margita): „Hvala ti što si me nahranio, osećam se mnogo bolje“; „Saša, nemam ni prebijene pare kod sebe. Gde si mislio da odemo da večeramo?“, a on će na to: „Pogledao sam u novčanik. ‘Izgleda da novac neće biti problem, smisli neko skromnije mesto, nemam baš za večeru u restoranu, a u pitanju su ipak dva obroka’. Poručili smo dva big-mek obroka, pitu od jabuka i sladoled sa čokoladnim prelivom. Jela je neverovatno brzo i shvatio sam da nije ni doručkovala. Naručio sam joj još jednu koka-kolu i još jedan big-mek“.

„Potrošio si prilično novca, ali si me stvarno obradovao.“

„Kupio sam namirnice za nekoliko dana, sveže voće, keks, čokoladu, ratluk i dve koka-kole… Napravio sam joj nekoliko sendviča… Jela je halapljivo, videlo se da je baš izgladnela…“

Margiti u stan na Slaviji u jednom trenutku u posetu dolazi sestra iz inostranstva, i tu opet na scenu stupa Ilićevo milosrđe: „Za sestru nemoj da brineš jer ćeš imati čime da je poslužiš, kupio sam i kafu. Jedino o čemu treba da vodiš računa jeste da se ufiksaš i sve upropastiš“.

(Sestra će kasnije, na Ilićevu ponudu kafom i koka-kolom, odgovoriti: „Može. Baš si ljubazan… Moram priznati da ovakvu uslugu nisam očekivala“), onda posle nekoliko stranica ne propušta ni da kaže kako je baš on platio ručak, iako je Margita htela da časti.

Ilić: „Otpratiću te do crkve, sačekaj samo da platim račun.“

„Pre nego što smo krenuli, dao sam joj koverat s novcem. Kad je videla 1.200 nemačkih maraka, poljubila me je glasno se radujući: ‘Zaista nisam očekivala ovoliko. Dok si ti u mojoj blizini, osećam se sigurnom’.“

I još neka Margitina rečenica: „Ti si stvarno plemenit, a takvih je ljudi malo u mom životu, a i uopšte“; „Hvala ti na svemu, zaista si veliki. Aleksandar Veliki.“

Ili Ilićeva: „Treba da znaš da lekovi vrede čitavo bogatstvo, jer se ne proizvode kod nas“; „Izvadio sam iz džepa nekoliko novčanica: ‘Mago, evo ti za taksi'“; „U novčaniku imam nešto novca, evo ti dajem svih dvadeset evra“; „Izvadio sam iz novčanika trideset evra i pružio joj novčanice“; „Odvešću te na kuvanu hranu u restoran Kalenić“; „Ovi lekovi su dovoljni za tromesečnu terapiju i koštali su sto dvadeset evra“…

Nekom pažljivijem čitaocu ostaje da sabere koliko novca je Ilić dao Margiti, koliko sendviča, salame, sokova, hladne koka-kole … sve piše, samo treba sesti i sabrati. Pa podvući crtu i… valjda ispostaviti račun.

O mrtvima sve najgore… A i o živima

Lidija Nikolić, Margitina prijateljica koja se na pomenutoj promociji javila za reč protesta i koju je kasnije objavila, tvrdi da sve ovo nisu Margitine reči. „Prikazati tako svestranu, jedinstvenu, bogatu i izuzetnu ličnost kakva je Magi bila samo i isključivo kao osobu zavisnu od droge čin je izneveravanja istine“, kaže ona.

Lidija je Margitu poznavala „od druge do 42. godine“, i navodi da je dokumentarnost knjige lažna i da su Margitine rečenice nategnute i iskonstruisane. Radi se, naime, o važnoj karakteristici knjige koju piše neko ko je za to očigledno kvalifikovan najviše po tome što zna da kuca na tastaturi, pa Margita u duuugim monolozima izgovara rečenice kakve možemo čuti samo u TV dnevnicima (stvarnu Margitu poslušajte na priloženim klipovima).

„To nije njen jezik“, kaže Nikolićeva, ilustrujući to primerom jedne Margitine jednostavne rođendanske posvete („Ali, najviše na svetu“), ali i u knjizi objavljenim TV intervjuom koji je sa Margitom vodio Vanja Bulić. I zaista, njihov prekucani razgovor iz Bisera je zapravo ključni argument u prilog sumnji da je Margita u knjizi „govori“ ono što Ilić misli da treba da kaže.

Zamislite dvoje prijatelja/poznanika (izdavača i muzičarku), koji uz to još dolaze iz r’n’r sveta, a koji ćaskajući uz kafu ispaljuju konstukcije poput: „Nadam se da si mu prosledila ugovor nemačke diskografske kuće BMG…“, zamislite beogradskog muzičara koji kaže: „…Četvrto mesto Diskomera Studija B…“, zamislite nekog ko govori o majčinoj sahrani i kaže: „Oprostili smo se od nje uz prisustvo velikog broja prijatelja i poznanika“.

Zamislite stondiranu Margitu koja, sećajući se Beograda ’93, kaže: „Bilo je sve gore, kriminal se uvukao u sve pore društva, dizelaši su postali medijske zvezde. Na svu sreću, muzika se održala na svetskoj sceni i MTV je uticao na nove klince. Bendovi poput Nirvane osvajali su top-liste“, ili: „U to vreme RTS je u svojim informativnim emisijama vršio pravi kulturni genocid nad građanima Srbije“.

Zamislite studijskog tehničara koji diskografu kaže: „Sve je spremno za postupak prebacivanja na DAT, ali da bih bio sasvim siguran, očistiću alkoholom glavu i vođice na magnetofonu, a onda ću da uzmem pištolj za demagnetizaciju glave“.

Ili, recimo, nakon nekog koncerta u SKC-u krajem 90-ih, Magi Ilića ne pita ono što bi ga pitao svako čiji je jezik utopljen u sleng bg. muzičara („kako ti se čini?“, ili „jesi bio sinoć?“, ili „šta kažeš za svirku?“) nego: „Kako ti se dopala moja sinoćna multimedijalna prezentacija spoja zvuka i slike?“.

Epilog

Margita umire 18. septembra 2002, nakon jednomesečnog ležanja na Infektivnoj klinici u Beogradu. Početkom avgusta našla se u Domu za nezbrinuta lica na Voždovcu, potpuno utučena od side i već slepa. Ilić putuje u Sarajevo, u tri ujutro budi se u hotelu jer sanja kako mu Magi govori da je potpuno ozdravila, po dizanju pali BK televiziju i saznaje da je umrla.

Ni poslednje stranice nisu se sačuvale od krvožednog Margitinog anđela: Dule Ercegovac na sahranu u 11 sati 21. septembra dolazi teško hodajući i sa štapom, a onda ga Ilić popodne na Knezu viđa kako hoda sasvim normalno („Kome li je bila potrebna današnja predstavlja s groblja?“); potom Ercegovac i Milanova majka prete IPS-u da ne sme da prodaje upravo reizdate diskove EKV-a; šef IPS-a Iliću još duguje dve trećine novca, a ovaj ne može da ga tuži jer IPS u sudu ima svoje ljude; Ivan Fece Firči, „nesiguran u svoje autorsko-izvođačke kvalitete“, čini muzički zločin izdajući EKV Revisited („Prava je šteta što u Haškom tribunalu ne postoji služba za ovakve prestupnike“) i sada „naokolo svira za dve hiljade evra, i to sve gazeći preko mrtvih istinskih autora benda“; a za to je kriv, piše istražitelj Ilić, šef PGP-a Ognjen Uzelac, koji mu je platio avionsku kartu da dođe u Srbiju.

I tu negde, na pretposlednjoj, 316. stranici ovog pamfleta, stisnuta između dva usputna zareza, krije se Ilićeva ključna mekgafinovska rečenica, ona zbog koje je ceo ovaj poduhvat nastao: „Bez obzira na činjenicu što su prava preneta na mene…“.

PS: Iz Vrati unatrag vidi se da je Ilić u Margitinoj blizini verovatno bio onda kad mnogi drugi to nisu hteli, mogli, smeli ili želeli, ali ovaj pamflet naprosto govori da onome ko ima ovakvog prijatelja, neprijatelji nisu potrebni. Ključni utisak jeste da je tih šest godina u svoj projekat investirao marke, evre, dinare, sendviče, koka-kolu, keks, voće, pite od jabuka, kafu, jogurt, big-mekove i taksi račune, i sada kad je on (projekat) otišao sa ovog sveta, Ilić se grčevito bori da zadrži pravo nad njim.

Čitaocu sklonom sistematičnom razmišljanju može se učiniti da je Ilić znao šta radi: da je Margitu želeo da predstavi kao grebatorsku vucibatinu i drogiranu fuksu, homofobnog i rasističkog paranoika koji mrzi pola sveta. Ali, pre će biti da nije čak ni tako – verovatnije je da ga naprosto nije bilo briga. Sada samo može da čeka penziju kao čovek koji je Margiti pravio sendviče.

EKV i heroin

Posebno su bizarne navodne Margitine interpretacije pesama EKV-a koje, gotovo bez izuzetka, govore o narkomaniji. Pa tako Margita priča, a Aleksandar zapisuje:
o Treba da se čisti govori o, je li, heroinu;
o Vrt i stihovi: „Samo rade i samo beže i sve im je teže“ o sve većoj potrebi narkomana za heroinom;
o Kad krenem ka je njena pesma o sastanku s dilerom;
o Radostan dan je Milanova pesma u kojoj on kaže kako je lepo biti čist;
o Aut govori o devojci koja pod dejstvom heroina hoda kroz grad i misli da je najpametnija;
o Jesen je dolazak kriziranja;
o Oči boje meda preko stiha: „The torture never stop“ govore o teškom životu pod heroinom; „Ja sam dečak iz vode“ objašnjava narkomana koji krizira i kupa se u znoju; „Imam trag pod levom miškom“ poslednji ubod heroinske igle;
o Zaboravi ovaj grad o otuđenju narkomana;
o Tattoo o skrivanju od spoljnog sveta u momentima krize;
o Hodaj je o heroinskoj sluđenosti;
o Ruke o delovima tela koje narkoman uvek krije;
o „Beli hodnik i beli sto“ iz Modro i zeleno su heroin, a ruke iz stiha te pesme: „Pleteš ruke od morskih trava“ su vene;
o To sam ja o heroinu kom se uvek oprašta;
o „Koža i čelik“ iz Olovnih godina jasno o čemu;
o kao i I`ve always loved you;
o nema potrebe objašnjavati Ti si sav moj bol („Svetla se pale, tinja želja u tebi“, kaže Magi, „govori da je droga počela da deluje“);
o za Kao da je bilo nekad kaže da je u pitanju „umor koji se javlja od višenedeljnog drogiranja“;
o a u Umoru, naravno, nije reč o klasičnom umoru;
o za Novac u rukama Magi kaže da EKV „takvih pesama ima malo i u njima droga nije u prvom planu“;
o zato je tu već Stvaran svet oko mene, koji „najbolje opisuje našu situaciju“. „Pušten s lanca i lakši od vode“ je slika slobode bez heroina, „zatvaram oči, gledam unutra“ govori da kreće stondiranje;
o za Sobu Margita kaže, a Ilić zapisuje, da slika: „U praznoj sobi nema vrata i tragovi zuba na prstima“ opisuje organizam kome je potreban heroin;
o „Pojeli svako zrno i ispili sve do kapi“ u Iznad grada znači da smo svu drogu uneli u organizam, „suve usne su stanje izbezumljenosti neposredno posle uzimanja droge, jedra su malje na grudima, što znači da sedimo pogureni duvamo“;
o za Srce je Milana inspirisala Margitina izjava da se više neće drogirati;
o „Zamoliću sunce da otopi ljubav“ u pesmi Sinhro označava sveću ispod kašike koja topi heroin;
o Nisam mislio na to je Margitina pesma, a „gledam tamnu vodu jezera, pesak na dnu“ je heroin smešten u kašiku;
o za Samo par godina za nas kaže da govori o kraju EKV-a, a da su kritičarske interpretacije o pesmi kao preteči ratova smešne, „igračke“ su igle, „sve one igre na sreću“ je uzimanje heroina, „da li znaš kako želim da te nađem, da li znam šta trebam da znam“ po Margiti simbolizuje želju za znate već čim;
o Amerika govori o zemlji koja kontroliše kompletan protok droge, „i gore i dole i levo i desno u meni“ opisuje ubode iglom;
o „Neću da kopam po đubrištu sreće, ne bih da zaprljam ruke“ u Dum dum „predstavlja heorin i krv posle uzimanja opijata“;
o „Ljubav si prodala za kratko vreme“ u pesmi Hladan govori o kratkom trajanju fiksa;
o „Bolje da nisam saznao“ u Odgovoru o danu kad VD odlazi lekaru i saznaje da je HIV pozitivan, a nastavak bolesti i dolazak smrti je: „Seti se s kim si seti se gde“ u Just Let Me Play…

Itd…

Izvor: Popboks Goran Tarlać

3 Responses

  1. i ja sam prvo mislio da procitam to,ali prosto ne zelim ni vreme ni zivce da trosim na takvu glupost jednog tipa koji je se uopste i usudio da napise i izmisli takve lazi..Magi,RIP

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *