Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

POMILOVANJE TURSKOG PESNIKA POSLE POLA VEKA

Vlada je posmrtno vratila državljanstvo Nazimu Hikmetu, najvećem turskom pesniku 20. veka, koji je stradao zbog levičarskih ideja
Istanbul – Trebalo je da prođe više od 50 godina pa da vlasti u Turskoj smognu snage i da povuku toliko željeni potez, da vrate državljanstvo svom najvećem pesniku Nazimu Hikmetu. Pravda je stigla ali sa velikim zakašnjenjem. I na tvrdim anadolijskim prostorima se kaže: Bolje ikad nego nikad.

„Hvala Alahu“, može se čuti u prvim reagovanjima koja ovih dana stižu sa mnogih strana, iz zemlje i inostranstva. Mnoge intelektualce u Turskoj Hikmetova čemerna sudbina je opterećivala kao mora, godinama im nije dala mira. U tome je u poslednje vreme prednjačio Orhan Pamuk koji se i sam jednog trenutka našao na udaru pravosudnih vlasti zbog javno izgovorenih reči. U Hikmetovu odbranu su svojevremeno digli glas Pablo Pikaso, Žan Pol Sartr, kao i mnogi svetski intelektualci. Ali, sve je bilo uzalud.

„Krivično delo koje je prisililo ondašnju vladu da mu (Nazimu Hikmetu) oduzme državljanstvo više se ne smatra kriminalom“, objasnio je potpredsednik vlade Džemil Čiček razloge zbog kojih je skinuta anatema sa imena u Turskoj najpoznatijeg pesnika.

U očevidnom oduševljenju, jedan turski kolega je ovim povodom napisao: „Gledam ga (Hikmeta) kako se uspravlja iz groba i podseća nas na amanet iz svog testamenta: `Hoću da me sahranite ispod velikog hrasta u groblju u Anadoliji`„. Ta želja će mu se sada najverovatnije ispuniti, istina sa zakašnjenjem od 46 godina. Na potezu je njegov sin Mehmet, koji je takođe mnogo propatio. Nazim Hikmet se, bežeći od progona, zauvek skrasio u Moskvi davne 1963. godine.

Čudne su ljudske sudbine, pogotovo kada su tragične. Hikmetovo stradanje počelo je tridesetih godina prošlog veka. On je bio marksista, nepopravljivi levičar. Toga nije mogao da se oslobodi ni u svojim stihovima. U vreme podizanja „gvozdene zavese“ to je bio zločin, smrtni greh. Svejedno što je bio najveći pesnik koji je pisao na turskom jeziku. Njegove knjige „Zaboravljeni čovek“, „Ljudski pejzaži“ i „Ep o oslobodilačkom ratu“ su prevedene na 50 jezika, čime se još ne može pohvaliti ni jedini turski Nobelovac Pamuk koji doduše još nije ispisao svoj poslednji red.

Tadašnje turske vlasti, pa i one koje su se smenjivale kasnije, to mu nikako nisu mogle da oproste, pogotovo što su levičari, pre svih mladi, godinama podizali ulične barikade protiv režima hraneći se njegovim stihovima. Oni zadrigliji dušebrižnici vlasti i danas će reći da je Nazim Hikmet kriv za krvave ulične sukobe između levičara i desničara, možda i bar za dva od četiri vojna udara koji su u Turskoj izvedeni u poslednje četiri decenije!

Životopis velikog pesnika je neviđena drama u režiji moćnika. Zbog levičarskih stihova koji su zapaljivali mase, više od 20 godina je čamio po kazamatima samo zato što je na suđenju priznao: „Jeste, ja sam komunistički pesnik“. Kada je shvatio da za njega više nema mesta pod anadolijskim suncem uspeo je da pobegne iz zemlje 1957. godine. Potucao se od nemila do nedraga po socijalističkim zemljama istočne Evrope, da bi, kao poljski i ruski državljanin, 1963. godine skončao u Moskvi.

Turske vlasti to nisu mogle da mu oproste. Njegove knjige su se našle na lomači, stihovi zabranjeni. I ne samo to: kao izdajniku 1951. godine mu je oduzeto tursko državljanstvo. To ga je urnisalo. Veliki Turčin, što je on, kažu, uistinu i bio, to nije mogao da preboli. Ubrzo je sagoreo kao luč.

Turska se menja, istina sporo, pogotovo otkako je postala kandidat za ulazak u Evropsku uniju. To potvrđuje i ovaj slučaj, iako on, možda, ima i političku pozadinu.

„Sramota je što se ovoliko čekalo. Amnestiju treba prihvatiti iako mnogi misle da je to sračunat politički potez vlade uoči lokalnih izbora“, kaže poznati novinar Refik Erduran.

„Turska je konačno pokazala želju da zaboravlja greške istorije. To, i pored ovolikog zakašnjenja, treba pozdraviti“, smatra akademik Murat Belge.

„Ova odluka (rehabilitacija pesnika Hikmeta) predstavlja simboličan potez države koja je sada pokazala spremnost da se suoči sa kritikama, istina još uvek ograničenim. To potvrđuje da počinju da se prihvataju razlike u stavovima, jeziku i etničkom poreklu, što je neophodno da bi jedna zemlja postala član Evropske unije“, kaže politički analitičar Ankarskog univerziteta Dogu Ergil.

Izvor: Politika Vojislav Lalić

One Response

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *