Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

OD MONTEVERDIJA DO KUSTURICE

KAPITALNO delo za sve posvećenike operskoj umetnosti – Leksikon opera, Gordana Dragovića, plod višegodišnjeg rada ekipe autora, objavljen je nedavno u izdanju Univerziteta umetnosti u Beogradu.
Na oko devet stotina strana ovog luksuznog enciklopedijskog izdanja, koje uz Dragovića potpisuje još 12 autora – saradnika, eminentnih muzikologa, sabrano je tridesetak hiljada informacija u vezi sa 250 odabranih opera. Pored biografija 120 kompozitora – od Monteverdija do Isidore Žebeljan, uz originalni i prevedeni naziv operskog dela i oznaku žanra, ponuđeni su podaci o autoru libreta i njegovim izvorima, datumi i mesta na kojima je opera doživela koncertnu i scensku praizvedbu. Svi tekstovi sadrže i orkestarsku i pevačku podelu, navode o vremenu trajanja opere i sadržaju pojedinih činova. Zaključni komentari autora, koji sadrže muzikološko-teatrološku analizu svakog od obrađenih dela, uz izvod iz diskografije i bibliografske podatke, daju posebnu vrednost leksikonu.

– Postoje dela o kojima iz istorijske perspektive možete dati konačan sud; samim pregledom indeksa možete uočiti koji su to autori dali presudan doprinos operi određene epohe, kao što je recimo Doniceti sa svojih sedamdesetak opera, od kojih leksikon obrađuje sedam – objašnjava Dragović. – Međutim, upravo u želji da pokažem da opera nije muzej, uvrstio sam u leksikon stotinak opera dvadesetog veka, čiji su stubovi, poput Vernera, Britna, Pendereckog, takođe lako uočljivi.

U leksikon je uvršćeno dvadesetak opera autora koji potiču sa našeg podneblja: sve tri Konjovićeve – „Knez od Zete“, „Koštana“ i „Otadžbina“, Rajičićeva „Simonida“, Hristićev „Suton“ i Nastasijevićev „Đurađ Branković“… „Zora D.“ Isidore Žebeljan zaključuje delo, a prethodi joj Kusturičino „Vreme Cigana“, što Dragović posmatra kao svojevrsni presedan.

– Učinili smo izuzetak, na neki način „stavili tačku na i“ sa Kusturicom, ne bismo li podvukli činjenicu da je jedna od najvećih operskih kuća sveta, Bastija, naručila operu ne od kompozitora već od inscenatora, te da je ona doživela fantastičan uspeh kao čisti teatar inscenacije – kaže Dragović. – Pokazalo se da je to jedan od novih puteva u istraživanju operskog teatra. Od početka 20. veka pozorište postaje potpuno rediteljsko, a mi operu tretiramo sa aspekta opere kao teatra.

OPERSKI REDITELJ

GORDAN Dragović, koji je muzičku režiju završio u Austriji a opštu u Poljskoj, predavač je pri Operskom studiju FMU i osnivač Društva prijatelja kamerne opere iz kojeg se izrodio „Madlenijanum“, čiji je osnivač i bivši upravnik. Od četrdesetak predstava koje je potpisao, samo tri je režirao u našoj zemlji: Mocartovog „Direktora pozorišta“ u Narodnom pozorištu, „Tajni brak“ Čimaroze i balet „Nižinski – zlatna ptica“ u zemunskoj operi i teatru.

IMENA OPERA
NEKE nazive opera nisam prevodio da ne bih bitno narušio u nas uvreženi, tradicionalni naslov, poput dela „Kavalerija Rustikana“ ili „Fra djavolo“ – kaže Dragović. – Negde je, ipak, nepažnjom prevodilaca, prevod bio sasvim neodgovarajući, poput uobičajenog „Carska nevesta“ Rimskog-Korsakova, umesto pravilnog „Careva nevesta“.

Izvor: Večernjr novosti M. Mirković

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *