Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

SLOBODA ZA IVANA

Jedna od vesti na sinoćnom Drugom dnevniku Javnog servisa, posle iscrpnog izveštavanja o najnovijim događajima u rijalitiju koji se snima u vrhu SPC, bila je krivična prijava podneta protiv Ivana Jelića iz Beograda, jer je putem foruma RapidSerbia sa drugima podelio kopiju filma Gorana Markovića Turneja, koji u poslednjih nekoliko nedelja niže uspehe po svetu

Krivični zakon Srbije još od 2005. godine prilično precizno definiše krivična dela protiv intelektualne svojine, propisujući kaznu do tri godine zatvora za svakoga ko „neovlašćeno objavi, snimi, umnoži, ili na drugi način javno saopšti u celini ili delimično autorsko delo, interpretaciju, fonogram, videogram, emisiju, računarski program ili bazu podataka“.

Takođe, „kazniće se i ko stavi u promet ili u nameri stavljanja u promet neovlašćeno drži umnožene ili neovlašćeno stavljene u promet primerke autorskog dela, interpretacije, fonograma, videograma, emisije, računarskog programa ili baze podataka“ i „ako je delo iz st. 1. i 2. ovog člana učinjeno u nameri pribavljanja imovinske koristi za sebe ili drugog, učinilac će se kazniti zatvorom od tri meseca do pet godina“.

Dakle, stvari su prilično čiste. Imamo pred sobom tipičan primer kršenja autorskih prava nad intelektualnom svojinom puštanjem u promet kopije filma bez „odobrenja nosilaca autorskih prava, scenariste i reditelja Gorana Markovića i producenta Svetozara Cvetkovića“. RTS je u svom prilogu o ovom slučaju dojavio i da je, nakon postavljanja kopije filma na internet, poseta bioskopskim projekcijama opala za 60%.

Na sve to, Svetozar Cvetković je u izjavi za RTS dosta ogorčeno konstatovao da je ovim zavučena ruka u džep državi i građanima, jer je film sufinansiran iz fondova Ministarstva za kulturu, koje sada neće dobiti onoliko novca koliko je trebalo da dobije od prodaje bioskopskih ulaznica u zemlji i svetu, pa je time postupak Ivana Jelića praktično ugrozio i ekonomiju zemlje i buduće kulturne podvige domaćih filmskih pregalaca.

Da se na trenutak uozbiljimo. Pitanja intelektualne svojine i autorskih prava su vrlo ozbiljna, i sve su ozbiljnija kako se povećava propusna moć kanala kojima informacije putuju. Ne treba da budete informatički inženjer zaposlen u Microsoftu pa da razumete kako je piraterija mnogo lakša i udobnija danas, kada umesto da po ulici tražite prodavca s narezanom kopijom filma, možete uz nekoliko klikova mišem doći do tog istog filma i, u zavisnosti od brzine internet konekcije, imati ga na svom računaru za sat vremena.

Naravno, informatički inženjeri zaposleni u Microsoftu su za svaki slučaj još pre nekoliko godina napisali obiman rad na temu distribucije informacija i ilegalnih kanala koji u stopu prate tehnološku evoluciju. Darknet paper, kako se od milošte ovaj rad zove, prilično razložno pokazuje da nijedan postojeći pravni akt (čak ni zloglasni DMCA), niti sistem zaštite podataka od kopiranja nema teoretsku šansu da zaista odoli pirateriji. Avaj, Microsoftovi blistavi umovi zato kao alternativu nude prelazak na nove tehnologije koje bi rigorozno kontrolisali proizvođači.

Američko zakonodavstvo se zasada zadovoljava postojećim zakonima, prema kojima je domaći krivični zakon umiljato jagnje, i sve skupljim kriptografskim tehnologijama. I ni jedno ni drugo nije uspelo da umanji pirateriju. Istovremeno, predstavnici industrije (filmske, muzičke, softverske) na sva zvona udaraju objave svoje skore propasti jer im posao trpi zbog miliona neovlašćenih potrošača koji za njihove proizvode ne plaćaju ni dinara.

Naravno, u praksi, industrija zarađuje sve više i više novca. Zarada koju američka filmska industrija ostvaruje samo u bioskopima je u porastu u poslednjih 15 godina, s blagim padovima 2003. i 2005, ali i s rekordnom zaradom u bioskopima u prošloj godini. Kada se ovome pribroji zarada od sekundarne eksploatacije filmova (DVD, TV, iznajmljivanje, streaming), te od prodaje pripadajućeg merčandajza, dobija se slika upravo suprotna onome što bismo na prvi pogled mogli da pomislimo. Uprkos sve raširenijoj pirateriji, američka filmska industrija je u apsolutnoj i agresivnoj ekspanziji. Isto važi za industrije softvera i muzike.

Niste sasvim ubeđeni? Evo jednog anegdotskog primera: znate li koja je prosečna brzina internet konekcije u Japanu? Šezdeset jedan megabit po sekundi!!! A njihova filmska industrija je u poslednjih deset godina takoreći eksplodirala. Znate li koja je četvrta zemlja u svetu po, da prostite, penetraciji broadband infrastrukture međ’ građanstvo (posle Danske, Holandije i Švajcarske)? Južna Koreja, čija je filmska industrija, da, da, takođe, u poslednjih deset godina u zastrašujućoj ekspanziji. Mislite da Japanci i Korejci ne piratiraju svoje filmove? Pogrešno mislite.

Uticaj piraterije na stanje industrije još niko nije ozbiljno izmerio. Krici američkih studija o tome kako im torenti zavlače ruku u džep i kako kineski narezivači DVD-ja finansiraju terorizam zasnovani su na rekla-kazala informacijama, i namenjeni su pre svega širenju moralne panike koja opravdava proguravanje rigoroznih zakonskih rešenja i skupih a neefikasnih tehnologija zaštite.

Kao što smo iz gornjih primera videli, industrija zapravo pravi sve više novca.

S druge strane, zagovornici piraterije umeju da ustvrde kako široka dostupnost digitalnih kulturnih artefakata zapravo direktno doprinosi popularizaciji ove materije i da je to razlog za povećani obrt industrije. Istina je sigurno negde na sredini. Ali niko je ne zna jer ozbiljna istraživanja o korelaciji između porasta piraterije i trendova u industriji ne postoje.

Sigurno je da se industrija protiv piraterije uspešno bori tako što prilagođava svoj biznis-model savremenoj tehnologiji, za šta svakako treba da zahvali piratima koji na ove tehnologije ukazuju. Istina je da je prodaja CD-ova u poslednjem prebrojavanju 2007. godine konačno bila manja nego prethodnih godina (do tada je stalno rasla), ali je istovremeno online prodaja muzike u stalnoj ekspanziji. Samo je iTunes za pet godina prodao preko četiri milijarde pesama (po 99 centi komad, moliću lepo), što je, ako kažemo da album u proseku ima 15 pesama, ekvivalentno cifri od preko 260 miliona CD-ova.

Pokažite mi jednog distributera fizičkih nosača zvuka koji bi za pet godina mogao da proda ovu količinu diskova i poješću sopstvene brkove. Takođe, onda izračunajte uštedu na materijalu, transportu, magacinskom prostoru, ljudima, i shvatite zašto je Steven Jobs sasvim zadovoljan svojom pozicijom u kosmosu. Samo na Božić prošle godine iTunes je prodao 20 miliona pesama. Za jedan dan. A njihov servis prodaje filmova tek počinje.

Šta Srbija misli o ovome? Zasada misli da je prisustvo prodavaca narezanih filmova na ulicama OK, sem kad neko odozgo ne podvikne pa se organizuju kampanjske akcije u kojima se diskovi zaplene, ono što valja podele među sobom inspektori, a ostalo se uništi pred TV kamerama. Niko ne ide u zatvor, niko se ne žali da su mu ljudska prava ugrožena, status quo odgovara svima.

Jer, na kraju krajeva, domaća filmska industrija skoro da ne zaslužuje da nosi to ime. Ne bismo ovde raspredali naširoko o puno puta opisivanoj filmskoj mafiji, ali neke stvari valja ponoviti jer je prilika pogodna.

S jedne strane, Srbija je uništila sopstvenu bioskopsku mrežu. Beograd danas ima dvostruko manje bioskopa nego pre 20 godina. Niš i Novi Sad, kao drugi i treći grad po veličini u Srbiji, imaju zajedno manje bioskopskih sala nego dva cineplexa koje ima Beograd. Beogradske bioskopske sale rasprodate su na čudnim tenderima čudnim ljudima i firmama koji će ih možda jednom koristiti u čudne svrhe. Da li je piraterija kriva? Da li je problem što narod neće da ide u bioskop jer ima da kupi jeftine DVD-jeve na ulici, milion kanala na kablovskoj i repidšer/torente da zadovolji glad za piratskim avanturama?

Možda. A možda i nije. Sve to imaju i druge zemlje, pa im ipak bioskopi ne izgledaju kao štale. A oni bioskopi u Beogradu koji ne izgledaju kao štale imaju dobru posetu (Tuckwood, vele, tokom vikenda proda oko 3.000 karata, što je obrt od oko 600.000 dinara samo od karata).

Dalje, da li je piraterija kriva što domaća filmska industrija funkcioniše gotovo sasvim izvan tržišne ekonomije? Da li je piraterija kriva za to što je domaći film fizički nemoguće snimiti bez dotacija države? Da li je piraterija kriva za odsustvo transparentnosti i proverljivih kriterijuma za dodeljivanje dotacija na konkursima gde, vele, u komisijama sede uvek isti ljudi koji daju pare uvek istim ljudima?

Hej, ne gledajte u mene, ovo su sve samo tračevi i spekulacije koje sam čuo gde i vi – na internetu – ali zaista ne želim da gledam Svetozara Cvetkovića na Drugom dnevniku RTS-a kako nariče nad sudbinom srpske ekonomije i kulture zato što je jedan klinac postavio film na Rapidshare (i bio dovoljno blesav da ne sakrije svoj identitet).

Jer, pored toga što je duboko problematična ideja da je stanje u srpskoj ekonomiji i kulturi posledica piraterije, ovo je i patetična, ali, još važnije, i bezobrazna zamena teza. Jer, ako je Turneja, kao i bilo koji drugi bioskopski film sniman u Srbiji, delom finansiran novcem Ministarstva za kulturu, to prilično jasno znači da smo ga delom finansirali svi mi, iz sopstvenih prihoda na koje nam je naplaćen porez.

Ako je tako, onda smo, delom, svi mi vlasnici ovog filma, zar ne? A ako je tako, otkuda onda Svetozaru Cvetkoviću i Goranu Markoviću sloboda da se nazovu nosiocima autorskih prava?

Sledeći put kad budu pravili film od mog novca, molio bih da me potpišu kao koproducenta. I da mi proslede procenat od pomenute zarade. Dok se to ne dogodi, smatraću da je sasvim okej kompenzacija da film besplatno podelim sa istomišljenicima putem interneta.

Izvor: Popboks Uroš Smiljanić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *