Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

RUGANJE ŽIVOTNIM POZERIMA

POSLE duže pauze, Milorad Mandić Manda (poslednju pozorišnu premijeru imao je u „Buhi“ pre tri godine, u Šekspirovoj „Bogojavljenskoj noći“, u režiji Bojane Lazić, kada mu je za ulogu Malvolija pripala i godišnja nagrada za najbolje glumačko ostvarenje), vratio se na scenu jednom od najprovokativnijih i najironičnijih drama Edvarda Olbija, „Koza ili ko je Silvija“, koja je izvedena u Zvezdara teatru, u režiji Žanka Tomića.
U priči koja pred gledaocima otvara lažan, bizaran, usamljen i očajan svet pojedinca u modernom društvu, Mandić se pojavljuje u ulozi Stivena, svetski poznatog arhitekte koji, neposredno pošto je primio visoku međunarodnu nagradu, na proslavi svog 50. rođendana, „priznaje“ dugogodišnjem prijatelju, inače novinaru, da je zaljubljen u jednu kozu. Ova izmišljena ljubavna ispovest, naravno, odmah stiže do njegove žene i sina…

– Nedostaje mi pozorište, o sceni i takvom procesu rada žudi svaki student koji upiše FDU, a pogotovu glumac koji napuni neke godine kao ja. Kod mene se već radi o zavisnosti – kaže u razgovoru za „Novosti“ glumac u čiju bi profesionalnu „ličnu kartu“ moglo da se upiše i to da je daleko manje domaćih filmskih i TV ostvarenja u kojima nije igrao nego onih u kojima je učestvovao. – Svaka premijera mnogo mi znači, traganje na sceni je velika avantura za sve koji prave predstavu, i mnogo toga uzbudljivog se desi od prvog čitanja teksta do izlaska pred publiku. I ova premijera, naravno, ima posebnu važnost – reč je o predstavi iz koje mogu da se izvuku najmanje četiri pitanja, i to nimalo laka i jednostavna.

* Ko je Martin po vama – slika modernog doba koje karakteriše usamljenost i nedostatak bliskosti, ili žrtva činjenice da živimo u svetu forme koja danas ima prednost u odnosu na suštinu?

– Sigurno je da Olbi u svojoj priči govori i o usamljenosti, nedostatku ljubavi, ali se meni ipak čini da je ovde više reč o ovom drugom – životu koji nam se sve više pretvara u formu, u kojem je važnije da spolja izgledamo uspešni, srećni, voljeni, ostvareni… nego kako se zaista osećamo. Danas je sve postalo stvar forme, od porodice do komunikacije: Dobar dan – dobar dan. Kako ste – dobro sam. Prijatno – prijatno. Nema tu istinske želje da stvarno bude dobar dan, nema prave radoznalosti kako je neko drugi. Ovaj komad otvara prilično gorka pitanja – zašto ljudi danas toliko postaju nesrećni, zbog čega neočekivano srljaju u najdublje krajnosti, kojim su sve stranputicama krenuli… Dovoljno je samo pogledati novine, pa shvatiti da živimo horor priče. Martin govori o tome, njemu se smučila upravo ta ispraznost forme – „idealni“ brak, „idealna“ supruga, „idealni“ sin koji je gej i kome nikada nije pokazao da mu to smeta, naprotiv. Na svoj 50. rođendan odlučuje da im pokaže ko su i šta su..

* Ipak, u životu arhitekte koji projektuje grad budućnosti, ništa se ne menja posle porodičnog loma. Da li je to i pesimistična poruka da čovek nema dovoljno snage da živi suštinski?

Martin je svestan da će gotovo sve ostati isto, jer laž i formu kao model ponašanja, življenja, sistema vrednosti, globalno diktira celo društvo. To jeste pesimistična poruka iz koje se vidi da ljudi postaju sve veći gubitnici. Ipak, on uživa dok objašnjava zašto se „zaljubio“ u kozu Silviju i kako ga je očarala jednim jedinim pogledom, zato što prvi put u životu svoju porodicu stavlja na pravo mesto.

* Sa druge strane, ispod svog duhovitog „krokija“, drama otvara pitanja dokle smo u stanju da razumemo ljude i gde su granice ponašanja?

– Danas svako ima prava na svoj izbor – da se zaljubi u kozu, da bude gej, da živi kao monah ili poligamno… Čovek svoj život može da potroši onako kako želi, ima slobodu da misli, kaže i da radi ono što hoće. Naravno da se postavlja pitanje gde su granice u ponašanju, i dokle smo u stanju da razumemo. „Koza ili ko je Silvija“ priča o strašnim stvarima, o zastranjenosti i nastranosti, ali se vidi i to da svako traži razumevanje, pažnju, prihvatanje, neki pogled o kom govorim u predstavi, i rugam se životnim pozerima.

PRLjAVA IGRA
* U PREDSTAVI se naglašava da ste demokrata. Da li biste se danas, nakon iskustva sa JUL-om, negde politički angažovali?
– Ne bih, zaista. Mogu samo kao građanin da simpatišem nekog ili neke, ali posle ružnog iskustva koje sam imao, nikada više sebi ne bih dozvolio da me neko tako napravi budalom. Taj ceh sam platio, danas makar znam koliko je politika prljava igra..

Izvor: Večernje novosti

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *