Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

I FAŠISTI SU DOBRODOŠLI

Pomiriteljska tribina u biskopu REX

Demokrate spremne na dijalog: Obraz pre dolaska u REX, PHOTO: FoNet/ALEKSANDAR LEVAJKOVIĆ

Od samog početka ova čudovišna predstava sa nacistima u glavnoj ulozi – zasnovana je na pogrešnim premisama. Tobože, srpsko društvo je već dovoljno zrelo da sebi može da dopusti demokratski luksuz prijateljskog ćaskanja između svih zaraćenih strana: žrtava i dželata, čuvara logora i logoraša, ubica i ubijenih, levih i desnih ekstremista, demokrata i socijalista, vuka i jagnjeta, Stanlija i Olija, života i smrti, a naročito smrti.

Sumanuta ideja da treba čuti i drugu stranu, naročito ako je ta strana fašistička, realizovala se u celosti u nedelju uveče u bioskopu REX, mestu koje je poznato po promociji ekstremnih antifašističkih vrednosti. Ali, kako je Deklaracija o pomirenju ušla u sve pore javnog života (i zapušila ih), ni REX nije ostao imun na nove trendove miroljubive koegzistencije: tako su za istim stolom sedeli Miloš Teodorović (novinar), Milan St. Protić (istoričar), Simon Simonović (Evropa nema alternativu), Mladen Obradović (Obraz) i Miša Vacić (1389), uz voditeljku Antonelu Rihu (B92) i masovno prisustvo policajaca, što u uniformi, što u civilu, pomešanih sa publikom podeljenom u dva tabora – naše i njihove. Povod ovog peace hepeninga bila je projekcija filma „Vrela krv“ (autor Lazar Lalić), koji se bavi usponom desnog ekstremizma u Srbiji posle 2000. godine.

Od samog početka ova čudovišna predstava sa nacistima u glavnoj ulozi – zasnovana je na pogrešnim premisama. Tobože, srpsko društvo je već dovoljno zrelo da sebi može da dopusti demokratski luksuz prijateljskog ćaskanja između svih zaraćenih strana: žrtava i dželata, čuvara logora i logoraša, ubica i ubijenih, levih i desnih ekstremista, demokrata i socijalista, vuka i jagnjeta, Stanlija i Olija, života i smrti, a naročito smrti. Tako je programska koordinatorka kulturnog centra REX Dušica Parezanović u svom lutanju pronašla mentalnu koordinatu u sledećem objašnjenju: „Da bismo mogli da se borimo protiv ovakvih organizacija, moramo da čujemo i njihovo mišljenje“. Ali, dobrodušna Dušica imala je i aneks na svoje objašnjenje: „Pozivanje desnih ekstremista ne znači želju da se s njima stupi u dijalog“.

Ko sledi logiku Dušice P. lako će doći do sledećih zaključaka: ako s nekim razgovarate, ne znači da ste s njim u dijalogu, naprotiv, što više s nekim razgovarate, manje ste u dijalogu; ako ste s nekim u neprestanom dijalogu, to znači da dijaloga uopšte nema, niti je potreban; vrhunac dijaloga je, podrazumeva se, ćutanje obe strane (klasičan primer: pismo Vojislava Koštunice Aci Tomiću, gde se kaže da se njih dvojica najbolje razumeju ćuteći).

PHOTO: BETA/MARKO RUPENA-.-Poziv na tribinu: Primalni krik

Koliko god koordinatorka Dušica, na prvi pogled, bila sklona dijaloškom dijalogu bez dijaloga, ipak je kontaktirala policiju (da se pobrine o kvalitetu dijaloga) i agenciju „Progard“ (da se pobrine o kvantitetu dijaloga). Za svaki slučaj, potencijalnoj publici je poslato standardno obaveštenje, uobičajeno za mirne demokratske skupove: „Pozivamo vas da dođete sa vašim prijateljima ili sami u prostor bioskopa REX i na projekciju što ranije (do 18:30 bi bilo poželjno), kako bi svi mi mogli da zauzmemo što više mesta i na taj način onemogućimo veće prisustvo članova Obraza, 1389 i drugih ekstremističkih organizacija“.

Pa, je li to lepo? Pozoveš desne ekstremiste da čuješ njihovo mišljenje, bez želje da s njima stupiš u dijalog, a onda kurvinski, mučki apeluješ na svoje pristalice da dođu što ranije, zauzmu sva mesta i tako zajebu naivne članove Obraza i drugih fašističkih a nevladinih organizacija!

Da pokušamo da raspletemo ovo dijaloško klupko: ako su Miša Vacić (1389) i Mladen Obradović (Obraz) fašisti, članovi „ekstremističkih organizacija“ (D. Parezanović, koordinatorka), zašto ih uopšte pozivati da učestvuju na tribini, gde se unapred zna raspored snaga (policija, „Progard“ i svesni građani pristigli do pola sedam); ako pak Miša Vacić (1389) i Mladen Obradović (Obraz) nisu fašisti, jer „moramo da čujemo njihovo mišljenje“ (Dušica P, koordinatorka), čemu policija, čemu „Progard“, čemu otimanje stolica do pola sedam?

Možda je pravu meru pomirenja pronašao Veran Matić, vlasnik RTV B92, koji se na dobro obezbeđenoj tribini slobodno javio iz publike i lihtovski otkrio suštinu: „Naše društvo ima dosta različitosti i to treba prihvatiti“.

Rizikujući da se ne složimo sa drugom Matićem, usuđujemo se da kažemo kako je davanje legitimiteta najgorim fašističkim udruženjima koja javno podržavaju zločince, etnička čišćenja, genocid, šire mržnju svih oblika, potpuno suprotno demokratskoj praksi u civilizovanim zemljama. Da je sreće i poštovanja zakona, članovi takvih organizacija, uključujući Vacića i Obradovića, bili bi odavno iza rešetaka.

Sa fašistima nema dijaloga!

Izvor: e – novine Petar Luković & Tomislav Marković PHOTO: FoNet/ALEKSANDAR LEVAJKOVIĆ

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *