Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

PET BANKI PRESTOLA POPA

Gotovo istovremeno, Majkl Džekson i Madona su prošlog meseca proslavili 50. rođendan. Legenda kaže kako je Madona tražila od menadžmenta upoznavanje i duet s Majklom: „On bi mogao da me nauči kako da zaradim pare, a ja njega kako da ih potroši“. Pod izbezumljujućim teretom velikih očekivanja, viška botoksa i korporativne dekadencije, oboje su ovog avgusta najavili kako – njihovo vreme tek dolazi

Priča je od Artura Klarka, zove se Povratak predaka i podsticajna je za shvatanje bizarnih razmera petparačkog futurizma Majkla Džeksona, njegovog straha od smrti i kaprica crnog pigmenta.

Dakle, u toj priči na prapostojbinu Zemlju vraćaju se bića iz svemira. Oni koji su davno otišli put zvezda, i koji su zaključili da je čovečanstvo izašlo iz divljaštva. I što je najvažnije, ti prastanovnici Zemlje donose na povratku i lek za neugodnu promenu genetskog koda koji je unesrećio toliko generacija.

Poruka naših ponovo pristiglih prapredaka glasi: „Narode Zemlje, ponovo možeš da uđeš u društvo kosmičkih bića, bez stida i bez ikakvih prepreka. Ako je neko od vas još uvek beo, mi ćemo se lako pobrinuti za to…“

Naši prapreci su bili crnci!

Pošto su se neke vizije Artura Klarka obistinile, možda će to biti i slučaj s ovom antirasističkom, što bi banalizovalo varikina koncept Majkla Džeksona, koji je nakon svega pasionirano učinjenog na izbeljivanju postao paradoksalna slika Dorijana Greja.

Pre šest godina, na anketno pitanje čiju bi masku izabrali za Noć veštica, pod uslovom da lik bude opštepoznat i slavan, trećina američkih tinejdžera je odgovorilo – masku Majkla Džeksona. Zar je to hvala čiki koji je tada živeo pod staklenom prizmom u specijalnoj smesi kiseonika i azota, čiji je odnos spravljen tako da produži život na 150 godina? I koji je predložio izglasavanje dečjeg zakona, prema kome bi deci bilo zagarantovano pravo da im se čita priča pred spavanje, kao i pravo da mogu da misle kako su neodoljiva.

Ali, problem je ispao što se pronela vest da se čika ponaša po principu „hodi da ti čiko nešto da„, i što je sve, samo na drugi način, podsećalo na priču o Pahomiju. Ali u Nedođiji. Dobro, Majkl je postmoderni Petar Pan, mada to ne znači da i njemu ne bi bila poučna priča pred spavanje o Pinokiju i Đepetu.

Pita ti Đepeto Pinokija kako se snalazi. Ovaj mu kaže da je sve kul, ali da samo malo ima problema s curicama, jer ipak je to drvo. Onda mu Đepeto očinski preporuči da uzme šmirgl-papir i da će sve biti u redu. Posle izvesnog vremena pita Đepeto Pinokija: „Kako je sad s curicama?“, na šta će Pinokio: „Ma, kakve curice, šmirgla je zakon“.

Eto, bilo je nas koji smo očekivali da će Džekson u pedesetoj malkice pustiti stomačić, možda i brkove, i da će jednostavno reći: „Jebiga, sve je to bio fazon, i azot i kiseonik, i izbeljivanje, moralo se biti u trendu. Sad sam ipak u godinama kad bi to bilo neukusno“.

Opet, nakon pet banki, Džekson je žrtva velike nepravde: muzika mu je ostala u drugom planu. I to ona koja dekodira disko epohu. Doduše, imao je Džekson i album Invincible, kome ni produkcijsko peglanje nije moglo da umanji utisak bljutavosti. Blazirana dekadencija koja se htela da pod stare dane predstaviti buntovnikom. Tu ni ezoterija nije mogla da pomogne.

Ali, da li to znači da Thriller nije možda najbolji pop album u istoriji, a da istoimeni spot nije pokrenuo MTV revoluciju? I ima li bolje bas linije od Billie Jean, i šta čak i danas mladi pankeri i metalci pametnije mogu da obrade od ovoga? Zar solo Edija van Hejlena na Beat It nije jedan od najbolje odsviranih? Zar Dangerous nije monument?

Da li je Kralj, uprkos svim Gremijima, varikinama, Kvinsiju Džonsu, filantropiji, sumnji u sindrom Pahomijeve patke, Dajani Ros, ekumenizmu, Elizabet Tejlor, duetu s Polom Makartnijem i opsesiji Lajzom Mineli ipak često bio nesigurni manipulator, kako je i Madonu okarakterisao Endrju Morton u njenoj neautorizovanoj biografiji Material Girl?

Nije. Za Rumune, koji su ubrzo nakon ubistva bračnog para Čaušesku imali priliku da gledaju njegov koncert u Bukureštu, Majkl je bio vanzemaljac. Za nas, kao, nije?

Madona je Majklov ispisnik, ali je ostarila pametnije. Proračunatije. Gde su kemp derivati više fol. Bar u odnosu na Majkla. I imala je sreće u apsurdu. Prošla je sve tri psihološke drame Dobrice Ćosića; bila je i vernica, i grešnica, i otpadnica.

Postala je seksualni jakobinac, paradigma druge seksualne revolucije kada polnost postaje irelevantna, kao i razlika između vibratora i oklagije. Ali, šta ti je sudbina! Žena koja je izgradila karijeru servirajući najraskalašnije erotske maštarije i provocirajući religioznu dogmu, etablirala se maltene u konzervativnu ikonu, u uzor materinstva i rigidnog postfeminizma kome je provokacija, kakvog li paradoksa, sama dogma.

Čak, kad se o njoj piše (pa i ovako skromno), to mora biti „kreativna avantura zasnovana na endokrinim impulsima“, kako je kategorično ustvrdio Peca Popović. A i to je neka vrsta dogme. Madona je tek 1992. snimila album za koji su je deset godina ranije optuživali. Erotica je bila i „čist andregraund i prvi postaids album“ (Ivan Ivačković). Ali, i to je bila samo još jedna maska.

I opet jedan paradoks – sve te maske takođe čine suficit značenja, koji, kao u slučaju Majkla Džeksona, muziku može da relativizuje. Lanci kao deo „ekstremnog ženskog imidža“ (Express Yourself), kadrovi kao preneti s fotografija Sesila Bitona (Vogue) ili kruna od trnja i raspeće na krstu od ogledala, dekorisanom sa 4.000 komada čuvenog kristala Svarovski (Live to tell), mogu da zamagle suštinu – da su to dobre pesme. Da nije tako, ikonografija ne bi previše vredela.

Oba primera su identična sa Cecinim slučajem. Ono da Ceca ima pesme. Jer da ih nema, sve bi bilo nategnuto, čak i sa Arkanom. I tu se ne završava sličnost s ovdašnjom folk scenom. Bar u smislu da je Madona, uprkos svim transformacijama, ostala „ona ista žena, žena za sva vremena“ (Marinko Rokvić), i da je baš kao Lepa Brena počela kao treš, a završila kao gospođa. I gde se opet krije zamka ikonografije: šljokice i gondole u Veneciji ne treba valjda da nas zbune i pokolebaju u uverenju da je Like a Virgin pesmetina.

I budite sigurni u jedno: Majkl Džekson će se tek rehabilitovati; i on i Madona će, kad se ostrane sva onostrana značenja, biti pre svega osamdesete koje su u nedostatku boljih preneli i u devedesete, a Madona i dalje. Kao prava keva svesna da svet nije Nedođija. Iako je pet banki i njoj i njemu, ona već ima beneficirani radni staž. Njemu će biti priznat retroaktivno.

A koncert na Jazu je bio saveznog, ex-yu karaktera. To ipak ume da uradi jedna konzervativna persona: konzervativna jer bi i najzagriženiji nacionalni radnici pristali da na Madoninu sisu polože svoju svetinju, samo da dođe kod njih.

Izvor Popboks Zoran Panović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *