Projekat književnog kluba KNJAŽEVAC

PESNIK U SLUŽBI REVOLUCIJE

Okružen trima kulturama – ruskom, ukrajinskom i gruzijskom Majakovski je eksperimentišući u oblasti poezije stvorio velike lirske poeme, među kojima i znameniti „oblak u pantalonama“

Najpopularniji pesnik sovjetske avangarde Vladimir Majakovski maštao je o svesvetskoj revoluciji i duhovnom sazrevanju celog čovečanstva. Slavio je neko buduće vreme i buduće ljude, drsko odbacujući okove tradicije i istorije. Eksperimentišući u oblasti poezije stvorio je velike lirske poeme, među kojima i znameniti „Oblak u pantalonama“. Svoje stihove svesno je stavio u službu revolucije. Pored poezije bavio se i grafičkim dizajnom, odnosno kreiranjem propagandnih plakata, pisanjem scenarija za filmove, glumom i režijom.

Taj stasiti poeta oštrog pogleda živeo je prilično nekonvencionalno, u bračnom trouglu sa svojom velikom ljubavlju Ljiljom Brik i njenim mužem Osipom. Sputan emotivnom vezom s Ljiljom, nije uspeo da doživi srećnu ljubav s nekom drugom ženom. Njegova ljubomorna muza, kojoj je pesnik posvetio većinu svojih stihova, sprečavala je svaki njegov pokušaj da se udalji od nje. Veruje se da je strastveni poeta počinio samoubistvo upravo zato što je želeo da pobegne od opsesivne ljubavi prema Ljilji Brik. Prema zvaničnoj verziji, 37-godišnji Vladimir umro je na rukama jedne od svojih ljubavnica, glumice Vere Polonske, ali ima i onih, doduše malobrojnih, koji kuju teorije zavere tvrdeći da je poznati pesnik bio žrtva političkog ubistva.

Uticaj triju kultura

Vladimir Vladimirovič Majakovski odrastao je, kako je naveo u svojoj autobiografiji, okružen trima kulturama – ruskom, ukrajinskom i gruzijskom. Rođen je 19. jula 1893. godine u selu Bagdadiju, nedaleko od Kutaišija u Gruziji, kao najmlađe dete u rusko-ukrajinskoj porodici. Njegov otac Vladimir Konstantinovič bio je šumar, dok mu je majka bila iz roda kubanjskih kozaka. Vladimirov otac umro je 1906. godine od sepse, nakon što se ubo iglom u prst ušivajući dugmad. Nakon očeve sahrane budući pesnik je s majkom i sestrama prešao u Moskvu. Tu je upisao gimnaziju, ali je nije završio jer njegova porodica nije imala novca da mu plati nastavak školovanja.

Mladi poeta svoje prve stihove štampao je u jednom gimnazijskom časopisu. Svoju ranu poeziju kasnije je opisivao kao bezobličnu, ali revolucionarnu. Ushićenost revolucionarnim idejama kod pesnika javila se nakon selidbe u Moskvu, u vreme kada je bio gimnazijalac. Tada se pridružio Komunističkoj partiji, a više puta bio je i hapšen. Vreme provedeno u samici za pesnika je bilo blagotvorno jer mu je omogućilo da, kako je sam priznao, „upozna bogatstvo književnosti i poezije“. Po izlasku iz zatvora odbio je ponudu partije da se ponovo aktivno angažuje, zbog čega je Vladimir Iljič Lenjin navodno poručio stranačkim drugovima da ne veruju Majakovskom i naložio im da ga prate.

Za Majakovskog je veoma važno bilo poznanstvo sa slikarkom Jevgenijom Lang, koja ga je 1911. godine nadahnula da se bavi slikanjem. U početku je uzimao časove u ateljeima istaknutih moskovskih slikara, a potom se upisao u slikarsku školu u Moskvi. Upoznavši se s Davidom Burljukom, osnivačem futurističke grupe „Gileja“, ušao je u pesnički krug i približio se kubofuturistima. Njegova pesma „Noć“ iz 1912. godine bila je uvrštena u futuristički zbornik „Šamar društvenom ukusu“. Ubrzo je usledila i prva zbirka pesnika pod nazivom „Ja“. Stihovi Majakovskog počeli su da se štampaju i u periodičnim izdanjima, mahom onim koja su objavljivana u krugu futurista.

Bavio se i dramaturgijom. Pod pokroviteljstvom Maksima Gorkog napisao je i postavio programsku tragediju „Vladimir Majakovski“, koju je publika, međutim, veoma loše primila. U februaru 1914. godine Majakovski i Burljuk bili su isključeni iz škole zbog javnih istupanja. Te i naredne godine pesnik je stvarao svoju čuvenu poemu „Oblak u pantalonama“.

Tokom revolucionarne godine Majakovski je uložio svu energiju da ga proglase nesposobnim za službu u carskoj vojsci, i na jesen je bio oslobođen. U avgustu 1917. došao je na ideju da napiše scensko delo „Misterija Buf“, zamišljeno kao masovni spektakl. Završio ga je u oktobru naredne godine i postavio ga na scenu povodom godišnjice revolucije.

Od 1922. do 1924. putovao je po inostranstvu, po Litvaniji, Francuskoj, Nemačkoj, a 1925. otputovao je u Ameriku, posetivši Kubu, Meksiko i razne gradove u SAD-u. Kasnije je napisao stihove koji su uvršteni u zbirku „Španija – Okean – Havana – Meksiko – Amerika“ i kraći tekst „Moje otkriće Amerike“. Od 1925. do 1928. mnogo je putovao po Sovjetskom Savezu.
Poetska drama u pet činova

Mnogi istraživači pesničkog razvoja Vladimira Majakovskog upoređuju njegov poetski život sa dramom u pet činova. Svojevrsnu ulogu prologa u stvaralačkom putu pesnika imala je tragedija „Vladimir Majakovski“ iz 1913. godine, prvi čin bile su poeme „Oblak u pantalonama“ (1914-1915) i „Flauta-kičma“ (1915). „Rat i mir“ (1915-1916) i „Čovek“ (1916-1917) bile su drugi čin, a treći drama „Misterija Buf“ i poema „150.000.000″. Četvrti čin poetske drame bile su poeme „Volim“ (1922), „O tome“ (1923) i „Vladimir Iljič Lenjin“ (1924), a peti poema „Dobro!“ (1927). Epilog su bili poema „Na sav glas“ (1928-1930) i pismo koje je pesnik napisao pred smrt, pod naslovom „Svima“.

Majakovski je nastojao da stvori novu poeziju koja bi raskrstila s prethodnom tradicijom i otvorila prostor za slavljenje urbanog, a zatim i revolucionarnog razdoblja istorije Rusije, pa i celog čovečanstva. U skladu s futurističkim pokretom u čijem je duhu stvarao, ostavio je značajan trag u razvoju ruskog jezika jer je, kao i neki drugi futuristi, uveo u svoju poeziju nove reči, sopstvene kovanice, vulgarizme, žargonizme, neobične metafore, igre reči i hiperbolu. Razbio je tradicionalnu ritmičku strukturu stiha stvorivši poeziju pokliča, stihove koji pozivaju u borbu za novi život i za ostvarenje novih ideala.

Vladimir i Ljilja

U svojoj oproštajnoj poruci, napisanoj dva dana pred samoubistvo, 12. aprila 1930. godine Majakovski je poručio „Ljiljo, moraš me voleti“, uporedivši odnos s lepom glumicom jevrejskog porekla s „ljubavnim čunom koji se razbio o svakodnevicu“. Ljilja Brik bila je njegova najveća muza, ali i uzrok njegove velike patnje. Po obrazovanju bila je arhitekta, vodila je svetski život, pisala je, prevodila, putovala po Evropi i družila se s obrazovanim ljudima onoga vremena, s piscima, umetnicima, novinarima. Njen lik ovekovečen je na platnima slavnih slikara Marka Šagala i Anrija Matisa, a među njenim obožavateljima bio je čak i Josif Staljin, koji je pod njenim uticajem naredio da se Majakovski proglasi najvažnijim pesnikom sovjetske epohe.

Vladimir i Ljilja upoznali su se u julu 1915. godine. Njena sestra Elza, s kojom se Majakovski u to vreme zabavljao, dovela je naočitog pesnika u stan Brikovih. Tom prilikom on je Ljilji i njenom mužu Osipu Briku pročitao svoju još neobjavljenu poemu „Oblak u pantalonama“. Bio je toliko zanesen lepom devojkom da joj je odmah posvetio svoje novo delo, a kasnije i gotovo sve drugo što je napisao.

U svom oproštajnom pismu napisao je: „Za moju smrt ne krivite nikoga i, molim vas, ne spletkarite!“ Obratio se prevashodno Ljilji Brik

Majakovski je godinama živeo s Ljiljom i Osipom pod istim krovom u nekoj vrsti bračnog trougla. Ljilja je imala veliki uticaj na pesnika, koji zbog nje nije mogao da ostvari vezu s nekom drugom devojkom. Lepa glumica na prvi pogled nije mnogo marila za Vladimirove romanse, ali je ipak, svaki put kada bi osetila da pesnik oseća nešto više od običnog zanosa prema nekoj ženi, nastojala da to smesta prekine. Ljilja, međutim, nije osećala prema Vladimiru ništa drugo osim fizičke strasti. „Moj suprug bio je više opčinjen njime nego ja. Majakovski je genije, ali nisam volela bučne muškarce. Takođe mi je smetala njegova visina, zbog koje je izazivao pažnju prolaznika“, napisala je Ljilja Brik u svojoj autobiografiji. Istovremeno Brikovi su finansijski zavisili od Vladimira, tako da bi pesnikova ženidba nepovoljno uticala i na njihove životne prilike.

Vladimirova poslednja ljubav bila je mlada i lepa glumica MHAT-a Veronika Polonska, koja je bila udata i nije želela da napusti muža, znajući da veza s Majakovskim može biti prekinuta svakog trenutka.

Rano ujutru 14. aprila 1930. godine Majakovski je imao zakazan sastanak s Veronikom. Pesnika su u tom momentu tištali osećaji usamljenosti i neshvaćenosti. Dva dana pre samoubistva imao je susret sa čitaocima, tokom kojeg su se iz publike često čuli zvižduci i uzvici negodovanja. Kada mu je Veronika došla u sobu na Ljubjanki, Majakovski je zaključao vrata i položio ključ u svoj džep. Razgovarali su veoma dugo. Vladimir je pokušavao da je nagovori da pređe k njemu i da mužu prizna da je zaljubljena u drugog, ali je Veronika nastojala da mu objasni da to nije lako izvesti. Kada je otišla, prošavši nekoliko koraka od ulaznih vrata, začula je pucanj. Vrativši se ugledala je pesnika na samrti. Oči su mu još bile otvorene, pokušavao je nešto da joj kaže, a zatim je ućutao i klonuo. U svom oproštajnom pismu napisao je: „Za moju smrt ne krivite nikoga i, molim vas, ne spletkarite!“ Obratio se prevashodno Ljilji Brik, a potom majci i sestrama. Njegova ljubav bila je tada u Berlinu, i kada je čula da se pesnik ubio nije želela da prizna da je to učinio zbog nje, tvrdeći da je jednostavno bio sklon suicidu.

Izvor; Dnevni akter Valentina Bulatović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *